Rečenice koje kršćani ponekad izgovore kada netko premine mogu ponekad donijeti više štete nego koristi tugujućoj osobi.
Većina nas bi priznala da kada nas preuzmu naši osjećaji, govorimo stvari koje ne mislimo. Drugi puta kažemo točno ono što mislimo, ali ne biramo riječi pažljivo i u konačnici smatramo da je istina nešto što što jednostavno nije istina. Ovakvi prijestupi djeluju posebno uobičajenim kada osoba premine, što iz osobnog iskustva znam da je istina.
Tuga je psihički i tjelesno iscrpljujuća. Svi bismo trebali brzo pružiti milost nekome u žalosti, pogotovo kada ta osoba kaže nešto neljubazno ili neistinito. Tuga može stvoriti bezdan u našim verbalnim filtrima.
Također može iskriviti naš osjećaj stvarnosti, uzrokujući da govorimo i radimo stvari koje inače ne bismo. Kao vjernici, trebali bismo razmotriti dojam, kakav će naše riječi ostaviti na one koji ne poznaju Gospodina ili na one koji su novi u svojoj vjeri i rastu u svom razumijevanju Boga.
Ono što moramo imati na umu jest to da čak i naši osjećaji tuge moraju biti stavljeni nasuprot naspram Riječi Božje. Kad govorimo pod teretom osjećaja, ne smijemo implicirati stvari o Bogu i Njegovoj osobnosti, koje nisu istinite. U nastavku slijedi 10 izraza o kojima bi svaki kršćanin trebao dobro razmisliti treba li ih izgovoriti nakon što je netko preminuo.
Raj je bolje mjesto sada kada je on/ona ondje
Kada kažemo da je raj bolje mjesto jer je u njemu naša voljena osoba, imamo dobre namjere. Ono što mislimo jest da je naša voljena osoba bila izuzetno posebna i da bi svako mjesto učinili boljim njihovom prisutnošću. Iako bi ta izjava mogla biti istinita ovdje na zemlji, ona jednostavno neće biti istinita u raju. Kad ovo kažemo, impliciramo da nebesa ili raj nije savršeno mjesto i da ćemo, iako ćemo biti u prisutnosti našeg Gospodina i Spasitelja, biti još bolje, zbog prisutnosti naše voljene osobe. Naznake ove izjave ne samo da povećavaju značaj vaše voljene osobe, već i smanjuju značaj Boga, implicirajući da biti u Njegovoj prisutnosti nije dovoljno.
Bog se u svojoj beskrajnoj mudrosti suzdržao od toga da s nama podijeli detalje o raju. Ali ono u što možemo biti sigurni je da će raj biti savršeno mjesto. Bit će savršeno jer je Bog besprijekoran, kao i Njegovo prebivalište. Bog je dopustio svojoj djeci da prebivaju u Njemu i da borave s Njim na nebesima. Ništa, čak ni prisutnost naših najmilijih, to ne bi moglo učiniti boljim. Na nebesima neće biti razočaranja i neće biti mjesta za poboljšanja.
Kad bi moje suze mogle sagraditi stubište, popeo bih se do nebesa, uzeo te i odveo bih te kući
Misao koja stoji iza ovoga zaista je lijepa; to implicira da ste nekoga toliko voljeli i da vam tako snažno nedostaje da biste ih, ako biste skupili sve suze koje ste isplakali, mogli iskoristiti za izgradnju stuba do nebesa. To je puno suza! Ova izjava također implicira da biste učinili sve da ponovno vidite svoju voljenu osobu. Ovo zvuči kao prekrasna objava, koju bismo mogli izreći o nekome. Ali u ovoj izjavi također proglašavamo koliko smo krajnje sebični i samoživi. Ako je naša voljena osoba na nebesima, u prisutnosti Boga, najgori iskaz ljubavi kojeg bismo mogli učiniti jest ukloniti je iz raja i vratiti u našu slomljenu stvarnost. Jamčim da čak i ako biste mogli vlastitim suzama izgraditi stube do nebesa, vaša voljena osoba ne bi se htjela vratiti k s vama. To ne bi bio odraz osjećaja prema vama, već odraz osjećaja prema Bogu.
Zaradili su svoja krila
Ovo je još jedna izjava namijenjena priopćavanju koliko je naša voljena osoba bila posebna; da su bili toliko duhovni ovdje na zemlji, da će im se zbog toga na nebesima zasigurno odati počast. Iako ovo zvuči lijepo i zasigurno dodatno daje na svetačkom prikazu pokojnika, nigdje u Svetom pismu ne piše da smo zaradili krila. Efežanima 2, 8 kaže: „Jer milošću ste spašeni i vjerom; i to nije od vas samih, to je dar Božji. Niste spašeni djelima, da se tko ne bi hvalio.“
Čak i kad bismo dobili krila na nebesima, ne bismo ih dobili jer smo ih zaradili; dobili bismo ih kao dar. Netko bi mogao reći da je ”zaraditi krila” jednostavno govorna figura. Unatoč tome, trebali bismo se truditi da točno predstavljamo Boga i trebamo razmišljati o zaključcima, koje bi, slušajući nas, mogla donijeti osoba koja ne vjeruje. Umjesto da kažemo da je naša voljena zaslužila krila, možda bismo trebali reći da naša voljena osoba sada polaže svoje blago pred Isusove noge.
Dobili smo anđela čuvara
Što znamo o anđelima? U poslanici Hebrejima 1, 14 Biblija naziva anđele „duhovima koji služe onima koji će naslijediti spasenje“. To zvuči nevjerojatno, zar ne? Tko ne bi želio razmišljati o tome da njihova voljena osoba postane anđeo i da bude njegov osobni, Božji glasnik? Tko ne bi želio zamisliti svoju voljenu osobu kako ih prati uokolo, čuvajući ih u ime Gospodnje? Sve to zvuči nevjerojatno i zasigurno izražava ljubav i obožavanje koje osjećamo prema voljenoj osobi. Uz to, ova misao pomaže nam da se osjećamo bliski s voljenom osobom, dok proživljavamo ostatak našega života.
Dobra vijest je da Biblija spominje anđele koji pomažu ljudima. Jedna takva situacija bila je kada je Gospodinov anđeo pomogao Petru u bijegu iz zatvora, opisano u Djelima 12. Psalam 34 kaže da se anđeo Gospodnji utabori oko onih koji ga se boje. Psalam 91 uči: „Bog će zapovjediti svojim anđelima da vas čuvaju gdje god išli.“ Dakle, iako postoje argumenti za anđele čuvare, istina je da nigdje u Svetom pismu ne piše da mi sami postajemo anđeli čuvari nakon što umremo. Nazvati preminulog anđelom čuvarom nešto je što ne smijemo izjavljivati.
Ovo nam pruža nešto čemu se možemo veseliti
Budući da djeca Božja imaju sigurnost da će jedni druge ponovno vidjeti, sigurno se možemo veseliti velikom ponovnom susretu na Nebu. Ali moramo biti oprezni da svoje voljene ne stavimo na prijestolje, na kojem samo Bog zaslužuje biti. Ako se nebesima radujete samo zato što ćete opet vidjeti svoje najmilije, trebali biste razmisliti još jednom koliko točno razumijete Boga i smisao nebesa kao doma, kojeg nam je Otac pripravio. Ovo je još jedna izjava koja može naštetiti nevjernicima ili mladima u njihovoj vjeri. S jedne strane, čuju nas kako govorimo o svom strahopoštovanju prema Bogu Ocu i o slavi koja nas čeka na Nebu. Ali onda, nakon smrti voljene osobe, nebesa spominjemo kao nešto čemu se radujemo zbog naših voljenih, a ne Gospodina. Trebali bismo biti toliko nestrpljivi da se poklonimo podno prijestolja, tako da smrt i prokletstvo svih koje volimo ne bi umanjili naše iščekivanje nebesa.
Izgubio/la sam najbolji dio sebe
Većina nas u životu ima nekoga tko ispred nas stavlja izazove i tjera da budemo bolji. Ovu osobu volimo onakvu kakva jest i onakva kakvom nas je oblikovala. Kada izgubimo tu osobu, lako je pomisliti da smo izgubili najbolji dio sebe. Ova je izjava namijenjena komuniciranju duboke veze koju smo imali s tom osobom i kao pokazatelj da mi kao pojedinci jednostavno nećemo biti toliko dobri u ovom životu bez nje. Kakav pokazatelj o osobnosti naših voljenih! Iako je ova izjava sama po sebi bezazlena, ne bi nam naškodilo da se sjetimo vrlo važne istine, koju nalazimo u Psalmu 16, 2: „Kažem Gospodinu: Ti si moj Gospodin. Osim tebe, ja nemam ništa dobro.“ Ako ste dijete Božje, Krist u vama čini vas dobrima. Drugim riječima, Krist i samo Krist je najbolji dio vas. Hvalite Boga zbog toga što Njega nikada ne možemo izgubiti!
Otišla je prerano
Ovo je uobičajeno mišljenje koje izražavamo kada dijete, tinejdžer ili mlada odrasla osoba premine. Bez obzira je li smrt uzrokovana bolešću ili nesrećom, užasno je teško oprostiti se od nekoga tko nije dugo živio. Te je situacije teško razumjeti i podsjećaju nas koliko su naša zemaljska tijela krhka i slaba. Najčešća izjava dana u to doba je da je osoba prerano otišla, ali moramo se zaustaviti i razmisliti o tome što takvom izjavom doista naznačujemo.
Moramo se sjetiti da je Bog izbrojio naše dane. Job 14, 5 uči: „Dani su čovjeku određeni; odredio si broj njegovih mjeseci i postavio si ograničenja koja on ne može prijeći.“ Psalam 139,16 uči: „Tvoje su oči vidjele moje neoblikovano tijelo; svi su za mene određeni dani bili zapisani u tvojoj knjizi prije nego što je jedan od njih nastao.“ Kad izjavimo da je netko prerano umro, tada ili zanemarujemo činjenicu da Bog zna broj naših dana ili sugeriramo da je Bog pogriješio. Srećom, znamo da su Bog, Njegovo vrijeme i Njegova volja savršeni i da ne postoji nešto poput „prerane“ smrti.
Da te je sama ljubav mogla poštedjeti, živio/la bi zauvijek
Kad netko koga volimo premine, očajnički želimo da oni oko nas shvate dubinu naše ljubavi. Želimo da svi nesumnjivo znaju da je naša ljubav prema toj osobi bila najsnažnija moguća. Ima li boljeg načina da izrazite tu ljubav nego da kažete da bi im, ako je moguće, vaša ljubav ne samo poštedjela život, već bi ih zauvijek održala na životu? Problem ove izjave je u tome što volimo ljudskom ljubavlju, koja se ne može mjeriti s ljubavlju našega Nebeskog Oca. Rimljanima 5, 8 kaže: „Ali Bog pokazuje svoju ljubav prema nama ovako: Dok smo još bili grješnici, Krist je umro za nas.“
Ovo je srž ljubavi, no trebamo znati da je Bog ograničio naše dane ovdje na Zemlji. Nije nas poštedio od smrti. 1. Ivanova 3, 1 izjavljuje: „Koliko je velika ljubav kojom nas je Otac ljubio da se sada možemo zvati djecom Božjom!“ Djeca Božja živjet će vječno na Nebu i to zbog Božje savršene ljubavi, a ne naše.
Oni koje volimo ne umiru; oni su s nama zauvijek
Ovo je izjava koja bi doista mogla zbuniti nevjernika ili novog vjernika, koji još uvijek počinje razumijevati Bibliju. Govoreći iz iskustva, znam da kad izgubimo voljenu osobu, želimo se osjećati blisko s njom; puštanje je bolno. Čeznemo za još jednim razgovorom, još jednom šetnjom. Utjehu nalazimo u izjavama poput: „Oni koje volimo ne odlaze; oni su s nama svakoga dana.“ Problem je u tome što u Bibliji niti jedna rečenica to ne podupire.
Mislim da pod tim podrazumijevamo da nas je voljena osoba promijenila. Pomogli su nam oblikovati nas i promijeniti u ono tko smo. Oni su u izvjesnom smislu dio nas. Postoje njihovi dijelovi ugrađeni u naš život, stoga su oni s nama svaki dan; te dijelove njih nosimo sa sobom, gdje god idemo. Opasnost ove izjave je u tome što implicira da duhovi mrtvih hodaju među nama. To bi nevjerniku ili novo-vjerniku moglo donijeti ili strah ili lažnu utjehu, zbog čega bismo trebali pažljivo birati riječi i razmišljati o tome što impliciramo.
Božjem vrtu je potrebno cvijeće
Vjerujem u Božju suverenost, a budući da znam da su Njegovi planovi savršeni, ne bi me uplašila zamisao da budem cvijet u Božjem vrtu, ako je to nešto što uči Biblija; ali ne uči. Ipak je ovo ugodna zamisao. Tko ne bi želio zamisliti Boga, kako sa svoga prijestolja gleda na naše voljene kao na lijep vrt cvijeća? Međutim, nevjerniku bi ovo moglo Boga prikazati kao nekog velikog kontrolora, koji koristi ljude kao pijune, a ljudi samo čekaju da ih Bog iščupa i ponovno zasadi u svoj vrt. Ovo nije način na koji želimo prikazati svog Gospodara.
Možda je ova izjava zamišljena kao metafora; da smo mi, kao Božja djeca koja stoje ispred Njegovog prijestolja, poput nepreglednog polja mirisnog cvijeća. Ovo stvara lijepu sliku, ali ne treba nam metafora za već savršenu sliku. Trebali bismo zamisliti svoje voljene kako se klanjaju pred Božjim prijestoljem, s ostalim ljudima, nacijama i plemenima. Trebali bismo ih zamisliti u raju kako čine ono za što su stvoreni: slave Boga i zauvijek uživaju u Njemu!
Autorica: Beth Ann Baus; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Crosswalk.com
