Kako mogu biti siguran da mi je Bog oprostio određeni grijeh? Moram li to nekako osjetiti ili je dovoljno to vjerom prihvatiti?
“Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1,9)
Bez obećanja iz ovoga retka bilo bi gotovo nemoguće nastaviti živjeti kršćanskim životom. Kako rastemo u milosti, sve dublja postaje svijest o našoj posvemašnjoj grešnosti. Moramo imati neku mogućnost da se momentalno očistimo od grijeha, inače smo osuđeni na neprekidan osjećaj krivice i poraza.
Ivan kaže da za vjernike tu mogućnost predstavlja priznanje. Nevjernik kroz vjeru u Gospodina Isusa prima sudbeno oproštenje kazne za grijehe. Vjernik kroz priznanje prima očinsko oproštenje za okaljanost grijehom.
Grijeh prekida zajedništvo u životu Božjeg djeteta i to zajedništvo ostaje prekinuto dok se grijeh ne prizna i ne odbaci. Kada priznamo, Bog je vjeran svojoj riječi i obećao je oprostiti. On je pravedan u opraštanju jer je Kristovo djelo na križu osiguralo pravednu osnovu na temelju koje on to može učiniti.
VIDI OVO: Koliko dugo trebamo čekati da nam Bog oprosti grijeh?
Ono što ovaj redak, dakle, znači je to da kad priznajemo svoje grijehe, možemo znati da je zapis izbrisan, da smo potpuno očišćeni, da je opet zavladao obiteljski duh.
Čim postanemo svjesni prisutnosti grijeha u našem životu, možemo otići u Božju prisutnost, nazvati grijeh njegovim imenom, odbaciti ga i sa sigurnošću znati da je maknut.
Ali kako možemo sa sigurnošću znati? Osjećamo li da nam je oprošteno? To uopće nije pitanje osjećaja. Znamo da nam je oprošteno jer Bog tako kaže u svojoj Riječi. Osjećaji su u najboljem slučaju nepouzdani. Riječ Božja je sigurna.
Pretpostavimo da netko kaže: “Znam da mi je Bog oprostio, ali ja ne mogu oprostiti sam sebi”? Ovo može zvučati vrlo pobožno, ali je zapravo uvredljivo za Boga.
Ako mi je Bog oprostio, on hoće da prihvatim to oproštenje vjerom, da mu se radujem, da krenem i služim mu kao očišćena posuda.
Autor: William MacDonald
