Sinovima sam dala sve, a kad sam se razboljela nisu došli u posjet…

Majčina sposobnost ljubavi, žrtve i oprosta nema premca. No, život nerijetko pokaže da djeca tu majčinsku ljubav ne znaju uvijek uzvratiti na pravi način.

Dogodi se da se okrenu i odu, ostavljajući bolesnog roditelja da se sam brine o sebi, preispitujući gdje je u odgoju pogriješio.

Potresna ispovijest jedne majke zorno ilustrira ovu tužnu realnost. “Sinovima sam dala sve, a kad sam se razboljela nisu došli u posjet. Napisala sam im da mi ne dođu ni na sahranu”, stoji uz njezinu fotografiju.

Njezina priča počinje s nesebičnom ljubavlju i posvećenošću. “Nikada nisam tražila mnogo od života. Moj svijet su bili moji sinovi. Od dana kada su se rodili, disala sam samo za njih. Sve što sam imala, sve što sam bila – njima sam davala. Bila sam majka – onako kako sam vjerovala da treba da budem.

Nije mi bilo teško da radim po dva posla, da preskačem svoje obroke kako bi oni imali sve što požele. Nisu znali za skupe stvari, ali su znali za toplu supu, oprane košulje, zagrljaj kad je teško.”

Rano je ostala sama s njima, ali nikada im o ocu nije rekla ružnu riječ. Vjerovala je da će im život uzvratiti ako ih odgoji u poštene i dobre ljude. I život im je, naizgled, vratio. Završili su škole, otišli u inozemstvo, osamostalili se. Postali su uspješni, zaposleni, svoji ljudi. Majka je bila ponosna. Ali s vremenom je ostala sama.

U početku su se češće javljali

U početku su se javljali često – video pozivi, poruke, slike unuka. Onda sve rjeđe. Za blagdane bi sjedila pored telefona, čekajući da ih mislima dozove. Ponekad bi stigla poruka isprike zbog zaborava. A onda je i toga nestalo.

No, majka je i dalje živjela za njih. Čistila je kuću kao da će sutra doći, pripremala njihova omiljena jela. Nikada ih nije prestala čekati. Godinama.

A onda joj je jednog dana pozlilo. Sama je pozvala Hitnu pomoć. Nije bilo nikoga da je odveze, nikoga da je dočeka. U bolnici je ležala okružena nepoznatim ljudima, gledajući u strop i pitajući se gdje je pogriješila.

Tri tjedna je provela u bolnici. Njezini sinovi nisu došli. Nisu ni nazvali. Umjesto toga, stigao je poziv od odvjetnika – njezini sinovi žele prodati kuću. Njezin dom, mjesto gdje su odrasli, gdje su im izbili prvi zubi, gdje su naučili voziti bicikl, gdje su joj kao dječaci šaputali tajne.

Rekli su da im treba novac za veću kuću “tamo”, jer im se obitelj širi. Nisu je ni pitali kako je. Nisu rekli: “Mama, treba li ti nešto?” Samo su tražili papire.

Boljelo je

U tom je trenutku prvi put u životu osjetila istinsku samoću. Boljelo je, ne zato što nije imala nikoga, već zato što je cijeli život vjerovala da ima njih.

Te noći, u bolničkoj sobi, uz tihi zvuk aparata, uzela je papir i olovku. Napisala je pismo. Jednostavno, kratko.

“Draga djeco, ako ikada budete željeli doći – nemojte. Na moju sahranu nemojte dolaziti. Sahranite me tamo gdje se nećete osjećati krivima. Ne zato što vas mrzim, jer vas ne mogu mrziti. Nego zato što ne želim da više ikada stojim pred vama i budem vam nevidljiva.”

Pismo je ostalo kod odvjetnika. Ne zna hoće li ga ikada pročitati. Ali to više nije ni važno. Važno je da je shvatila: ne treba se žrtvovati do kraja ako se ljubav ne vraća. Važno je naučiti voljeti sebe, makar i u posljednjim danima.

“Živjela sam za njih. Sad živim da sebi oprostim što sam zaboravila na sebe”, zaključuje ona. Njezina priča je bolan podsjetnik na krhkost obiteljskih veza i važnost uzajamne ljubavi i poštovanja, posebice prema onima koji su nam dali sve.