Nedavni laboratorijski pokusi u kojima su žive ljudske moždane stanice, uzgojene na mikročipu, povezane s računalnim sustavom kako bi naučile igrati videoigru Doom, izazvali su zaprepaštenje i zabrinutost među mnogim kršćana.
Znanstvenici ovaj pothvat nazivaju bioračunalstvom i najavljuju ga kao budućnost organskih podatkovnih centara i ekološki prihvatljivije tehnologije. Navode da se radi samo o stanicama na elektronskoj ploči, no iz kršćanske perspektive takav pristup otvara duboka pitanja o svetosti života i granicama koje bi čovjek trebao poštovati.
Kada se dijelovi ljudske biologije svedu na običan materijal za izradu računalnih komponenti, nepovratno se prelazi nevidljiva linija. Sveto pismo nas uči da je čovjek stvoren na sliku Božju te da je ljudski život čudesno i predivno oblikovan.
Svaki dio naše biologije nosi pečat Stvoritelja. Kada čovječanstvo počne tretirati živa tkiva kao hardverske dijelove, to više nije samo pitanje znanstvenog napretka, već odraz stavova koji zanemaruju Boga.
Problem modernog društva leži u tome što se pitanja javljaju u obliku logike mogućnosti, a ne opravdanosti. Umjesto da se zapitamo trepćemo li pred etičkim i duhovnim usmjerivačima, jedino pitanje koje se postavlja jest možemo li nešto izvesti. Ako je odgovor potvrdan, netko će to i učiniti. Ljudska moć raste, no poniznost i strahopoštovanje prema Bogu opadaju.
Drevna napast iz Postanka
Ovakvi znanstveni koraci neodoljivo podsjećaju na drevnu napast iz Knjige Postanka, gdje je zmija obećala čovjeku da će biti kao bogovi. Želja za potpunom kontrolom nad životom, prekrajanjem biologije i stvaranjem živo-neživih sustava nastavak je te iste težnje. Kao u dane Gradnje kule babilonske, čovječanstvo pokušava dobiti potpunu moć i dosegnuti visine, zaboravljajući Tko sjedi iznad svih stvorenja.
Tehnološki napredak, umjetna inteligencija i spajanje živih stanica sa strojevima pokazuju koliko se svijet brzo mijenja. Dok mnogi spavaju i prihvaćaju sve to kao prirodan slijed razvoja, kršćani su pozvani na budnost.
Ne radi se o širenju straha ili protivljenju medicini koja spašava živote, već o prepoznavanju duhovnog stanja vremena u kojemu živimo. Pokušaj preuzimanja uloge Boga jasno pokazuje da tehnološke mogućnosti daleko nadmašuju moralni i duhovni kapacitet modernoga čovjeka.
Svijet može ponuditi neviđena dostignuća, no Isusovo pitanje ostaje trajno upozorenje svima nama: što koristi čovjeku ako čitav svijet zadobije, a duši svojoj naudi? Naše najveće utočište i spasenje ne leže u naprednijim računalima, nego u Isusu Kristu.
Dok promatramo svijet koji se mijenja, pozvani smo ostati čvrsti u vjeri, čuvati Božje zapovijedi i živjeti u budnosti, znajući da je Božja riječ nepromjenjiva i da jedino On daje pravi smisao i svrhu ljudskom životu.
