Sotona je poražen: Isusova krv je najmoćnija duhovna sila u svemiru

Dok je Mojsije jednom prilikom razgovarao s Bogom, dobio je detaljne instrukcije kako da sagradi mjesto u kojem bi prebivala Božja prisutnost, i na kojem bi se Bog sastajao sa svojim narodom. I tako je Mojsije napravio projekt iz kojeg je nastao Šator od sastanka.

Ovaj Šator od sastanka imao je jedan ulaz, i kada bi se kroz njega zakoračilo, prvo što bismo mogli vidjeti bili su žrtveni oltar i posuda za pranje od bakra. Zatim bi na redu bio jedan zatvoreni dio koji se zvao Svetinja, a u kojem su se nalazili svijećnjak i stol s kruhovima. U ovaj dio svećenici su mogli ulaziti i služiti.

Sljedeći dio šatora koji se nalazio pored Svetinje, od kojeg ga je dijelila zavjesa, zvao se Svetinja nad svetinjama. U ovom dijelu nalazili su se kadioni oltar i kovčeg saveza na kojem se nalazio zaklopac s kerubinima. U ovaj dio je smio ulaziti samo prvosvećenik, i to samo jednom godišnje. On je morao ispoštovati sve propise, od pranja, oblačenja nove lanene odjeće, paljenja kada, prskanja krvlju itd. Božja prisutnost bi tada prebivala na zaklopcu između kerubina. Ovo je bilo najsvetije mjesto, i ako bi prvosvećenik nešto pogrešno učinio, mogao je umrijeti. I pošto nitko nije smio ući i iznijeti ga ako bi umro, leviti su napravili sustav u kojem bi prvosvećenik na svoju haljinu stavljao zvončiće, a na nogu bi mu vezivali konopac čiji bi drugi kraj bio van Svetinje nad svetinjama. Kada bi oni koji su bili u Svetinji čuli zvonjavu zvončića koji su pali na zemlju, znali bi da je prvosvećenik umro, i tada bi ga izvukli napolje. Sve ovo je bilo praćeno velikim stresom i strahom, ali je bilo neophodno kako bi se za izraelski narod izvršio obred očišćenja od njihovih grijeha. Šator od sastanka je kasnije zamijenjen Hramom, koji je imao istu funkciju i za kojega su vrijedila ista pravila. Između Svetinje i Svetinje nad svetinjama nalazila se debela zavjesa koja je pokazivala da je put u Božju prisutnost još uvijek zatvoren. U Evanđelju po Mateju 27,51 čitamo da se u trenutku kada je Isus umro na križu ta zavjesa razderala odozgo na dolje.

Sada bih želio govoriti o nečemu što je Gospodin Isus Krist učinio za svoj narod, i što bi Njegov narod trebao činiti kao odgovor na to.

Hebrejima 10,19-25 kaže:

„Imajući dakle, braćo, slobodu za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj, put nov i živ koji nam otvori kroz zastor, to jest tijelo svoje, i Velikoga svećenika nad kućom Božjom, pristupajmo s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Držimo se nepokolebljivo nade koju ispovijedamo — jer vjeran je Onaj koji je obećao. I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela, da ne propuštamo svojega sastanka, kako je nekima običaj, nego se hrabrimo, i toliko više koliko vidite da se bliži Dan.“

Prvo što možemo vidjeti jest da je Isus svojom žrtvom, odnosno krvlju koju je prolio na križu, nama otvorio put u tu istu Svetinju nad svetinjama. Razlika je samo što je u Starom zavjetu na zaklopcu među kerubinima bilo podnožje za Božje noge, dok je Isus nama otvorio put do Božjeg trona milosti. Mogli smo vidjeti kako je to funkcioniralo u Starom zavjetu, i sada vidimo da je Isusovim djelom to sve promijenjeno. Isus je otvorio taj put za nas. Nekada je u Svetinju nad svetinjama mogao ući samo prvosvećenik, i to jednom godišnje, a sada to može učiniti svako Božje dijete, i to bilo kad. Kad god imamo neki problem, molbu ili potrebu da se pokajemo ili zahvalimo, put nam je otvoren. U Starom zavjetu, Bog je zahtijevao životinjske žrtve i prolijevanje krvi. Jeste li se ikada pitali zašto toliko žrtava i toliko krvi? Mnogi ljudi se čak sablažnjavaju zbog svih tih nevinih žrtava koje su morale biti ubijene. Sve se ovo moralo činiti na ovaj način. Te žrtve su bile potrebne kako bi nam Bog pokazao koliko je grijeh opasan i destruktivan. Htio nam je pokazati da je za oproštenje grijeha potrebna čista žrtva i prolivena nevina krv. Želio je da njegov narod tada i svi mi danas vidimo što grijeh zahtijeva, i da nam to duboko ureže u srce kako bi nam na kraju za sve to pokazao rješenje, a to je Isus Krist koji je bio ta savršena vječna žrtva. Njegova krv je bila sredstvo koje je jednom zauvijek čistilo ljude od grijeha, sve one koji vjeruju u Njega.

Ono što dalje kaže jest da možemo imati pouzdanje dok ulazimo u Božju prisutnost. Ne trebamo ulaziti u strahu i drhtanju, već u pouzdanju. Cijela poslanica Hebrejima govori o pouzdanju koje trebamo imati u Božjoj prisutnosti. Kada pogledamo grčku riječ koja se koristi za riječ pouzdanje, dobivamo značenje sloboda govora. Ovo znači da u Božju prisutnost možemo ući sa slobodom govora. Možemo izliti naše srce Bogu, i reći mu svaku potrebu ili problem. Sa sigurnošću znamo da nas neće odbaciti, već će nas radosnog srca prihvatiti. U ovu Svetinju nad svetinjama koja nije stvorena čovječjom rukom, već božanskom, ulazimo kroz novi i živi put, kroz zavjesu, odnosno Isusovo tijelo. Za riječ novi koristi se grčka riječ koja u doslovnom prijevodu znači svježe zaklana životinja. Ovaj novi put je značio smrt, smrt koja vodi u život. Isus nam je ovaj put otvorio kroz svoju smrt, a sve to kroz svoju čovječnost, jer je On umro kao čovjek. Bilo je potrebno da On umre, i da se Njegovo tijelo rascjepa kao i zavjesa na šatoru, i to je značilo da je put ka Bogu otvoren. Osim što je Isus ta savršena žrtva koja je ugodila Bogu, On je i savršeni svećenik nad Božjim domom. On je naš zastupnik, advokat i posrednik između nas i Boga Oca. Kada u vašem hodu s Bogom padnete i sagriješite, i onda se kajete za vaše grijehe, kako zamišljate scenu na Nebu? Mislite li da vas Bog mrko gleda i traži priliku kako da vas kazni? Scena koju biste trebali zamišljati jest scena u kojoj vas Isus tada zastupa kod Boga Oca.

To je ono što je Isus učinio za nas, ali sada od nas traži da na to odgovorimo i učinimo nešto. On nam je otvorio put ka Bogu, a sada traži da Mu prilazimo iskrenog srca u punoj vjeri. Ne trebamo glumiti, prilaziti s nekim lažnim motivima, već trebamo prići iskrenog srca i biti potpuno uvjereni da nam je put otvoren, i da tu smijemo biti. Također, On traži od nas da se nepokolebljivo držimo te nade. Isus je umro za nas. Bog nam je oprostio grijehe, dao nam je vječni život, i jednog dana ćemo biti s Njim i gledati Ga licem u lice. I sad nam kaže: ‘Držite se toga čvrsto!’ Ne ispuštajmo ovo ni u jednom trenutku našeg života. Zašto bismo ovo trebali činiti? Jer je Bog vjeran. On je ovo obećao, a On nikada ne laže. Ovo nismo čuli od nekog čovjeka, već od Boga, i tu je naša sigurnost. Jedni druge uvijek trebamo poticati na ljubav i dobra djela. Na što potičemo jedni druge? Potičemo li se na ljubav i dobra djela ili na mržnju, svađe, ogovaranja? Nažalost, često je ovo drugo. Dalje kaže da ne bismo trebali propuštati naše sastanke kao neki, već bodriti jedni druge sve više što se bliži Dan. Ovo je pisano prije oko 2000 godina. Danas je taj Dan bliži za 2000 godina, ali umjesto da smo sve češći na sastancima i da se više bodrimo, nas je sve manje. Ne postoji individualno kršćanstvo. Crkva je organizam, tijelo, mjesto gdje svi ovisimo jedni o drugima. Zato je važno da što je taj Dan bliži, a jako je blizu i pred vratima, sve češće budemo zajedno i da se bodrimo, ohrabrujemo i tješimo. Dolazi taj Dan kada će Isus ponovo doći, zato mu budimo poslušni.

Zaključak

Isusovo djelo je nešto predivno, i doista nam treba cijeli život da ga potpuno razumijemo. Cijenimo li to stvarno ili na to zaboravljamo? Sjetimo se toga svakog dana. Otvorio nam je put koji je bio zatvoren. Skratio nas je svih onih muka, žrtava i krvi te nam otvorio put do Božjeg trona, i sada tamo možemo prebivati u pouzdanju, slobodi govora. On je naš svećenik i zastupnik kod Boga. I sada traži od nas da pristupamo Bogu iskreno, potpuno uvjereni. Traži da se nepokolebljivo držimo te nade, da ju ne puštamo, jer je Bog to obećao, a On je vjeran. Traži od nas da jedni druge potičemo na ljubav i dobra djela, i da ne propuštamo naše sastanke kao neki, već da što je Dan bliži budemo redovitiji i bodrimo jedni druge.

Hoćemo li Mu biti poslušni?

Autor: Zoran Tornjanski