Pitanje vječne sudbine onih koje volimo, a koji su preminuli bez jasnog svjedočanstva vjere, jedno je od najtežih emocionalnih i teoloških bremena s kojima se vjernik može suočiti.
Misao o paklu često izaziva duboku tugu i tjeskobu, no biblijski odgovor nudi perspektivu utemeljenu na Božjoj savršenoj pravdi i Njegovoj neizmjernoj ljubavi. Važno je razumjeti da Bog, kao vrhovni standard pravednosti, nikada ne postupa nepravedno.
U vječnosti postoje dvije temeljne mogućnosti: primiti Božju pravdu ili Njegovu milost. Milost znači da je Isus Krist preuzeo kaznu za naše grijehe, dok pravda podrazumijeva da taj dug plaćamo sami.
Bog nikoga ne prisiljava u svoje kraljevstvo protiv njegove volje. Ako je netko svjesno i uporno bježao od Boga cijeli život, On će na kraju poštovati tu odluku i ostaviti tu osobu na miru.
Bog poštuje slobodnu volju
Ljubav se, po svojoj naravi, ne može iznuditi. Baš kao što u ljudskim odnosima ne možemo nekoga prisiliti da nas voli, tako ni Bog ne prisiljava nikoga na zajedništvo sa sobom.
On nam upućuje pozive kroz svoje stvorenje, našu savjest i svoju Riječ, ali poštuje ljudsku slobodu. Pakao je zapravo stanje u kojem Bog dopušta čovjeku da dobije ono što je sam odabrao – postojanje potpuno odvojeno od izvora svake dobrote, nade i ljubavi.
C. S. Lewis je primijetio da na kraju postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji Bogu kažu „Budi volja Tvoja“ i oni kojima Bog na kraju kaže „Budi volja tvoja“. Čak i u biblijskom izvještaju o bogatašu i Lazaru, vidimo da onaj tko je odvojen od Boga ne osporava pravednost svoje situacije, već želi da se upozore njegovi bližnji kako bi oni donijeli ispravnu odluku dok još imaju vremena.
Oni koji su otišli prije nas, a možda nisu poznavali Krista, danas bi nam zasigurno poručili da stavimo svoje povjerenje u Isusa. Naša je jedina prava utjeha u pouzdanju da je Bog savršeno pravedan i da Njegove odluke ne ovise o našem ograničenom razumijevanju, već o Njegovoj neizmjernoj mudrosti.
