U narodnoj tradiciji mnogih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja kokošji Badnjak označava 23. prosinca, dakle dan prije Badnjaka. Taj se naziv danas rijetko koristi, no nekada je imao vrlo jasno značenje u seoskom i obiteljskom životu.
Riječ je o narodnom, a ne crkvenom običaju. Dok je Badnjak (24. prosinca) obilježen postom, molitvom i duhovnom pripremom za Božić, kokošji Badnjak bio je dan praktične pripreme domaćinstva, osobito brige za perad. Kokoši su u tradicijskom životu imale veliku važnost jer su osiguravale jaja, a time i prehranu obitelji tijekom cijele godine.
Vjerovalo se da se upravo toga dana treba paziti kako se postupa s kokošima, jer će se to „vratiti“ kroz cijelu sljedeću godinu. Kokošima se davao bolji obrok (čak i dva obroka), kokošinjac se nije smio dirati ili uznemiravati, a u nekim krajevima žene nisu izlazile iz kuće kako kokoši „ne bi lutale“. Također se pazilo da se ne posuđuju jaja, kako se ne bi simbolično iznio blagoslov iz doma.
Kokošji Badnjak nije imao mistično značenje, nego je odražavao seosku mudrost i iskustvo. Ljudi su znali da se Božić ne dočekuje samo molitvom, nego i odgovornim odnosom prema onome od čega se živi. Bio je to dan reda, tišine i pripreme, svojevrsni prag između svakodnevice i svetkovine.
Danas je taj izraz gotovo nestao, ali podsjeća na vrijeme kada su ljudi blagdane živjeli konkretno i prizemljeno – u ritmu prirode, rada i obitelji. U tom smislu, kokošji Badnjak ostaje mali, ali znakovit dio naše baštine.
