Kod djeteta je potrebno najprije pažljivo definirati uzrok želje za promjenom spola, kako bismo potom mogli dati odgovarajući odgovor. O tome je govorila klinička psihologinja Rita de Roucy.
Pitanja o rodnoj disforiji nedavno su bila rijetkost, a danas su postala uobičajena. Prije 20 godina, u posebnom savjetovalištu u Île-de-Franceu, primali smo deset zahtjeva (za promjenu spola) godišnje, danas ih primamo deset mjesečno, pišu Aude Mirkovic i Claire de Gatelier, autorice knjige Pitanja o spolu kod djece i adolescenata (izdavačka kuća Družina, Slovenija, 2023.).
Društvene mreže, TV emisije, filmovi, knjige i novine neprestano promoviraju mlade ili odrasle osobe koje su promijenile spol. Oni predstavljaju gotovo isključivo pozitivne stvari. Priče pune dvorane i potiču razgovore između djece i mladih, bez obzira iz koje društvene sredine dolaze ili gdje se školuju.
Došli smo čak toliko daleko da je sve više onih koji pitanje promjene spola smatraju nečim sasvim svakodnevnim, ako ne i prirodnim. Fenomen koji je do prije nekoliko godina najviše pogađao dječake, danas uglavnom pogađa djevojčice.
Što učiniti kada se pitanje pojavi u našoj obitelji?
Kako bismo bolje razumjeli ovaj fenomen, klinička psihologinja Rita de Roucy poziva nas na razmišljanje o različitim uzrocima koji mogu dovesti do toga da se dijete ili adolescent ne može identificirati sa svojim prirodnim spolom, piše Aleteia.
Prvi “pravi i legitimni” uzrok, prema stručnjakinji, je ozbiljna psihička tegoba koja potječe iz ranog djetinjstva: dijete se nikada nije uspjelo prepoznati u svom biološkom rodnom identitetu. To je vrlo mali postotak populacije koja postoji oduvijek.
Drugi, češći uzrok je posjećivanje društvenih mreža koje je tijekom pandemije bilo vrlo intenzivno.
„Adolescenti, koji su posebno ranjivi jer proživljavaju razdoblja nelagode, što je za njih inače prirodno u ovoj fazi života, prepuštaju se informirati riječima vršnjaka koji su također ‘opušteni’, podložni opsesijama, poremećajima raspoloženja, bipolarnosti. ili psihoze i promjenu spola predstavljaju kao čudo koje će donijeti trenutno i trajno blagostanje“, objašnjava stručnjakinja.
PROČITAJTE: Djevojka koja je tri godine živjela kao dječak: “TikTok mi je isprao mozak da postanem transrodna osoba”
Treći čest uzrok: izloženost pornografiji, koja mladima prikazuje urođenu sliku muškarca i žene, budi otpor do te mjere da mlada osoba želi promijeniti spol. “Vjeruju da se u odrasloj dobi neće morati suočiti s onim što im je prikazano u ovim filmovima”, kaže Rita de Roucy.
Četvrti razlog odnosi se na mlade koji ne dobivaju potvrdu od obitelji ili prijatelja. “Pokušavaju skrenuti pozornost na sebe i to uglavnom uspijeva. Oni u trenu postaju glavna briga njihovih najmilijih, kojima je cilj pomoći mu.”
Na kraju, ali ne manje važno, mladi ljudi koji su bili izloženi seksualnom nasilju pitaju o promjeni spola. “One šutke trpe ozbiljne traume, ne shvaćajući da su te traume razlog njihove nelagode i životne potrebe za promjenom spola. Bila sam u pratnji djevojke koja je zbog zlostavljanja htjela samo imati seks s djevojkom. Ali budući da nije bila gay, htjela je postati muškarac.”
Kada dijete počne sumnjati u promjenu spola, roditelji se prvo moraju posvetiti utvrđivanju uzroka kako bi pružili odgovarajući odgovor. Seksualna disforija postala je opći trend koji ponekad skriva ozbiljne bolesti poput bipolarnosti ili anoreksije, upozoravaju psiholozi.
“Ako bez oklijevanja prihvatimo promjenu spola, lišavamo svoje dijete odgovarajuće zaštite. Znamo da sedam od deset ljudi koji se podvrgnu operaciji kasnije pokušaju počiniti samoubojstvo.” Da ne spominjemo sve veći broj detranzicija: transseksualci koji žale što su promijenili spol žele natrag svoj biološki spol.
Dobronamjernost u razgovorima
Psihologinja savjetuje započeti vrlo prijateljski razgovor s djetetom i pitati ga što za njega znači osjećati se dječakom ili djevojčicom, što traži u suprotnom spolu, a nema njegov te što misli koje prednosti će dobiti promjenom spola.
“S obzirom na ustrajnost zahtjeva i odgovore koje daje roditeljima, roditelji će shvatiti radi li se o ozbiljnijoj bolesti ili je riječ o prolaznoj nelagodi, trendu ili je dijete bilo žrtva zlostavljanja“, smatra psihologinja. Istovremeno, roditelji mogu istražiti obiteljsko stablo (postoji li neka ozbiljnija obiteljska bolest?), upitati se je li uzrok možda u njihovom ponašanju (možda su htjeli da dijete bude drugog spola? Ili možda stavljaju pretežak teret za dijete?).
Psiholog može biti od velike pomoći u ovom procesu. No, prvo se treba uvjeriti da je riječ o prikladnom i kvalificiranom stručnjaku koji je dobro ovladao ovom tematikom i neće joj pristupiti ideološki pristrano.
