Ono što sada sijemo u životu, žet ćemo nakon smrti

Ono što sada sijemo u životu, žet ćemo nakon smrti
Foto: Unsplash

Svaki čovjek odlučuje hoće li ili neće živjeti za Boga. Izbor koji donesemo jest sjeme koje sijemo, a ono određuje kakvu vrstu žetve ćemo žeti nakon smrti.

Život koji živimo na zemlji je kratak i ubrzo nestaje.“…kao uzdah dovršismo godine svoje” (Psalam 90,9). “Pa što je život? Vi ste dim koji se čas pokaže i zatim nestane” (Jakov 4,14).Život koji je pred nama kad ostavljamo ovaj svijet beskrajna je vječnost, more bez dna, ocean bez obale.“U očima Gospodnjim je jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan” (2. Petrova 3,8). U onom svijetu više neće biti računanja vremena.

Ali ovaj život koji sada živimo, kratak kakav je ovdje i beskrajan kakav će biti u vječnosti, ima ogroman utjecaj na vječnost. Naša sudbina nakon smrti ovisi, ljudski govoreći, o onome što smo dok živimo. Zapisano je da će Bog “svakomu dati prema njegovim djelima: onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu, čast i besmrtnost – njima život vječni; a onima samovoljnicima i koji se protive istini, a pristaju uz nepravednost – njima srdžbu i gnjev” (Rimljanima 2,6-8). 

Nikada ne smijemo zaboraviti da je svatko od nas dok živi u stanju pokusnog roka. Mi neprestano, svaki dan i svaki sat našega života, sijemo sjeme koje će niknuti i donijeti plod. Postoje vječne posljedice koje su rezultat svih naših misli, riječi i djela, a na koje obraćamo premalo pozornosti. “Ljudi će za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan” (Matej 12:36). Sve naše misli su izbrojene; naša djela su izvagana.

Nije čudo da Pavao kaže: “Tko sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni” (Galaćanima 6,8). Jednom riječju, što sijemo u životu, žet ćemo nakon smrti i kroz čitavu vječnost.

PROČITAJTE: Što tko sije, to će i žeti: koje je značenje ovog biblijskog načela?

Nema veće prevare od one ideje da možeš živjeti grešno, a ipak uskrsnuti u slavi; u ovom svijetu biti bez Krista, a ipak biti svetac u sljedećem. Kad je u prošlom stoljeću veliki propovjednik George Whitefield obnovio nauku o obraćenju, zapisano je da je jedan od njegovih slušatelja došao k njemu nakon propovijedi i rekao: “Sve je to potpuno istina, gospodine. Nadam se da ću se jednog dana obratiti i nanovo roditi, ali ne prije nego umrem.”

Bojim se da je mnogo takvih poput njega. Bojim se da lažna nauka o čistilištu ima mnoge tajne prijatelje unutar crkve danas! Kako god su bezbrižni dok žive, ljudi se tajno oslanjaju na nadu da će se naći među svetima kad umru. Oni izgleda prihvaćaju ideju da smrt čini nekakvo čišćenje i da će se, bez obzira na ono što su bili u ovom životu, naći “prikladni za baštinu svetih” u životu koji dolazi. Ali sve je to obmana.

“Pismo nigdje ne predstavlja stanje buduće muke kao stanje čišćenja ili nešto što bi se podudaralo sa stanjem kušnje u kojoj bi se ljudi mogli promijeniti i kvalificirati za neko bolje stanje postojanja, nego uvijek kao stanje odmazde, kazne i pravedne osvete, u kojoj Božja pravednost (savršenstvo o kojem neki ljudi ne govore) opravdava njegovo veličanstvo, njegovu vlast i njegovu ljubav kažnjavanjem onih koji su ih prezirali.” (Horbery)

Biblija jasno uči da ono što jesmo kad umremo – bez obzira obraćeni ili neobraćeni, bez obzira vjernici ili nevjernici, bez obzira pobožni ili bezbožni – takvi ćemo biti kad se ponovno dignemo na glas trube. Nema pokajanja u grobu; nema obraćenja nakon posljednjeg izdisaja.

Sad je vrijeme da se vjeruje u Krista i dosegne vječni život. Sad je vrijeme da se okrene od tame k svjetlu i osigura poziv i izbor. Dolazi noć kad nitko neće moći raditi. Kako stablo padne, tako ostane ležati. Ako ostavimo ovaj svijet odbijajući pokajati se i vjerovati, uskrsnog jutra dići ćemo se u istom stanju i otkriti da bi “bilo bolje da se nikada nismo ni rodili” (vidi Matej 26,24).

Autor: John C. Ryle