Postoje stvari za koje mnogi kršćani misle da su grijeh, no to nisu jer ih Biblija ni na jednom mjestu ne zabranjuje.
Kršćani su pozvani na borbu protiv grijeha. Grijeh jest ono zbog čega je Krist umro kako bi nas spasio. Grijeh nas odvaja od Boga, kao i od nas međusobno. Sila Kristovog uskrsnuća zasniva se na tome da grijeh više nema vlast nad nama. Bog nas je opremio svojim Duhom za borbu protiv grijeha.
U većini slučajeva kršćani imaju široko razumijevanje u vezi onoga što se podrazumijeva pod grijehom. Na primjer, nasilje, bijes, pohlepa, požuda, laži, lopovluk, sve su ovo stvari u vezi kojih se kršćani slažu da su pogrješne. No postoji od određen broj stvari u vezi kojih postoji neslaganje: jesu li grijeh ili ne. Na primjer, u vezi nekih radnji koje se smatraju grijehom, Biblija daje vrlo oskudan opis, ali izgleda da su te radnje bliske drugim grijesima, u vezi kojih imamo jasne duhovne upute. U takvim slučajevima kršćani su pozvani na mudrost; na ostajanje izvan položaja prijekora i da se nepotrebno ne izlažu kušnji.
Međutim, kada se ta razboritost sistematizira u našim zajednicama vjere, denominacijskim poveznicama ili obrazovnim institucijama, ponekad se ono što je bio poziv na mudrost pretvori u uredbu, koja obvezuje na poštivanje pravila, čak i kada takva uredba nije biblijski opravdana. To je ono što se često naziva “vezivanjem” tuđe savjesti, što je jezik posuđen iz Pavlovog govora o jedenju mesa koje je prethodno ponuđeno idolima, što je opisano u 1. Korinćanima 10, a što se odnosi na ideju ograničavanja raspona onoga što je za nekoga razumno ovisno o djelima koja mi smatramo grješnima, a koja nisu određena tako na temelju univerzalne kršćanske zapovijedi ili načela.
Premda ovo nije cjeloviti popis, u nastavku slijedi pet područja u vezi kojih kršćani običavaju vezivati savjest drugih, nazivajući određene stvari grješnima iako one to zapravo nisu.
VIDI OVO: Što je grijeh i kako biti slobodan od njega?
1. Umjereno ispijanje alkohola
Novi zavjet je jasan da je umjerenost iznimno važna moralna vrijednost: kako za vođe tako i za one koje ti vođe vode. Na primjer, pijanstvo je navedeno kao nešto što će diskvalificirati osobu po pitanju crkvenog vodstva. O tome čitamo u 1. Timoteju 3, 3 i Titu 1, 7. Pavao jasno upozorava crkvu u Efezu: „I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!“ (Efežanima 5, 18)
No biti pijanica nije isto što i uživati u alkoholu u umjerenim količinama. U stvari, izgleda kao da Biblija percipira vino, koje je bilo najuobičajenije piće za ispijanje u vremenu nastanka knjiga, kao moralno neutralno piće, ako ne i blagoslov.
Na primjer, psalmist je napisao pohvalu Bogu: „Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.“ (Psalam 104, 14-15) Slično tomu, Kristovo prvo čudo, kao što je zapisano u Ivanu 2, bilo je pretvaranje vode u vino na vjenčanju.
Krist je također koristio vino kao ilustraciju u usporedbi. (Luka 5, 36-39) Krista su čak i lažno optužili da je pijanica, jer se nije držao strogih pravila, koja se odnose na askezu i suzdržavanje od alkohola. (Matej 11, 19; Luka 7, 33-34) Ne zaboravimo da znak održavanja zajednice uključuje vino. (Matej 26, 27-29)
Zanimljivo je da je poziv Ivana Krstitelja na suzdržavanje od pijenja vina i drugih vrsta fermentiranih pića, o čemu čitamo u Luki 1, 15, bilo nešto što je bilo izvan pravila za Božji narod; čak i izvan primjene na Krista.
S druge strane, Stari i Novi zavjet neprestano i jasno upozoravaju na to da opijanje vodi do nasilja, lijenosti i seksualno neprimjerenog ponašanja. Pijanstvo može upropastiti život osobe. Za mnoge su opasnosti do kojih alkohol dovodi toliko velike, da je najmudrije što mogu učiniti jest u potpunosti ga izbjegavati.
No suzdržavanje od alkohola nije univerzalna zapovijed i nije nešto što je Bog ikada dao Crkvi. Ako pojedini kršćani uživaju u ispijanju piva, koktela ili čaše vina kada su na večeri ili okupljanju s prijateljima, to ne znači da su manje vjerni Kristu.
2. Snažne emocije
Kršćani se često moraju boriti sa svojim osjećajima i mislima. Zbog toga Pavao daje sljedeći naputak kršćanima: „…i svaku oholost koja se podiže protiv spoznaja Boga i zarobljavamo svaki um na pokornost Kristu;“ (2. Korinćanima 10, 5) Ako ne provjeravamo i ne analiziramo naše misli i osjećaje, oni nas mogu odvesti na neka vrlo neugodna mjesta.
No, misli i osjećaji sami po sebi nisu inherentno pokazatelj slabosti ili grješnosti.
U stvari, neki dijelovi Evanđelja jasno pokazuju kako Krist govori ili čak djeluje na temelju snažnih negativnih osjećaja, kao što su ljutnja i tuga. One noći kada bijaše izdan, čak je svojim najbližim prijateljima rekao sljedeće: „Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!“ (Matej 26, 38) Znamo da ništa od ovoga nije bio grijeh, jer je Krist bio bezgrješan. No često sami sebi ne dajemo pravo da budemo u potpunosti ljudi, kao što je Krist bio.
Ljutnja može biti opasna, što je i razlog upozorenja iz poslanice Efežanima 4, 26: „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom.“ No osjećati ljutnju u vezi nepravde znači da naša srca uzrujavaju iste one stvari koje uzrujavaju Božje srce. Nije grijeh kada nas naša ljutnja kuša, jer nam naša ljutnja često ukazuje na nešto važno.
Slično ovome, iako nam se kroz Bibliju često govori da se ne trebamo bojati i da naše povjerenje trebamo staviti u Boga, razlog zašto imamo takve podsjetnike jest zato što su strah, sumnja, bol i tuga nešto što ljudi često osjećaju.
Nismo pozvani na poricanje postojanja ovakvih iskustava i na pokajanje za njih, nego na gledanje prema Bogu dok prolazimo kroz njih i na zdravom izražavanju istih.
Kada se radi o mentalnom zdravlju, trebamo biti jako oprezni kako ne bismo mentalne probleme opisali kao ”grijeh”. No prečesto upravo to činimo. Neki teolozi i pastori govore da je anksioznost grijeh ili da je to barem ozbiljan nedostatak vjere, umjesto da na anksioznost gledaju kao na kliničku dijagnozu, koja je nastala kao rezultat velikog broja čimbenika, kao što su povijest obitelji, životne okolnosti, neurološki problemi, čak i pitanje prehrane.
Moramo biti oprezni i ne uzrokovati sram povrh postojeće poteškoće, pogotovo kada grijeh zapravo ne postoji. Jer, nije grijeh biti čovjek.
VIDI OVO: 5 grijeha koje današnji kršćani često ignoriraju
3. Ples
Za razliku od ispijanja alkohola i izražavanja snažnih emocija, Biblija malo toga ima za reći po pitanju upozoravanja na ples. U stvari, često govori pozitivno o plesanju.
Na primjer, Salomon nas podsjeća na sljedeće: „Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.“ (Propovjednik 3, 4) Slično ovome, psalmist kao način slavljenja Boga, potiče na ples. (Psalam 149, 3; 150, 4)
Impuls vezan za izbjegavanjem plesa vjerojatno je vezan uz vjerovanje koje kaže gdje god da je plesanje prisutno, tu se blizu vjerojatno nalaze i promiskuitetno ponašanje i opijanje. Ovo zasigurno vrijedi kod noćnih klubova.
No to ne vrijedi u svakoj situaciji. Za mnoge kulture, plesanje je važan dio slavljenja života i nije ni na koji način povezan s nečime što bi moglo ukazivati na nešto neprimjereno.
Ipak, strah od eventualne neprimjerenosti doveo je do toga da su mnoge crkve i kršćanske institucije općenito, zabranile ples. Na mnogim kršćanskim sveučilištima postoje stroga pravila koja zabranjuju ples.
Neki kršćani povezuju ples s nečim neugodnim iz prošlosti. Ja osobno ne bih želio posramiti nikoga zbog činjenja ono što je najbolje za njihovo vlastito duhovno zdravlje.
4. Kršenje pravila ”Billyja Grahama”
To sam opširno argumentirao negdje drugdje, mogao bih dodati na glas glasne kritike, ali nepoštivanje “pravila Billyja Grahama” samo po sebi ne predstavlja moralni neuspjeh. Kako bih pružio kontekst, budući da je slavni evanđelist Billy Graham nastojao prenijeti Kristovu poruku što široj publici, želio je osigurati da njegovu putujuću službu propovijedanja ne izbaci iz tračnica seksualni skandal; osobito u vrijeme kada su putujući propovjednici bili pomalo ozloglašen upravo zbog toga. S obzirom na to, Graham je uveo osobno pravilo prema kojem nikada neće biti sam u sobi sa ženom koja mu nije supruga. Cijeli njegov tim usvojio je to pravilo i ono je na kraju postalo zlatni standard, ne samo među kršćanskim vođama nego i među evangelicima u cjelini.
U 21. stoljeću ovo pravilo kao pravilo samo po sebi i dalje nudi veliku mudrost. No, s obzirom na to da žene sve češće dolaze do položaja vodstva na radnim mjestima, neki kršćani osjećaju kao da krše neki zakon kada se trebaju nasamo susresti sa suradnikom, nadglednikom ili zaposlenikom suprotnog spola. Ovo je često dovodilo do organizacijskih problema. Žene bi bile isključene iz razgovora koji su se odnosili na njihove poslovne uloge ili bi se na žene na kršćanskim radnim mjestima gledalo kroz prizmu osjećaja sumnje i anksioznosti, što bi dovodilo do usporavanja njihovog uspona u karijeri.
Iako trebamo prepoznati da biti ”iznad prijekora” jest svet i jedinstven poziv za sve kršćane, pogotovo kršćanske vođe, pravilo Billyja Grahama zapravo nije biblijski utemeljeno pravilo.
5. Ustrajanje u različitim uvjerenjima o nevažnim stvarima
Ovo nije nešto što će većina kršćana nazvati grijehom samim po sebi, ali ustrajanje u vezi uvjerenja u vezi nevažnih aspekata vjere, koje se razlikuje od njihovih vlastitih teoloških tradicija, može uzrokovati da se netko osjeća ”manje kršćaninom” nego što on ili doista jesu.
Jedan od takvih primjera jest stav koji može biti prisutan kod rasprave između kalvinističkog razumijevanja spasenja, koje govori da Bog bezuvjetno odabire da određeni ljudi dođu do pokajanja i vjere koja spašava, što ne ovisi o njihovoj volji i Arminijanizma ili Wesleyanizma, koje vjeruje da čovječanstvo ima slobodnu volju i da može odabrati hoće li prihvatiti Kristov dar spasenja.
Oba tumačenja spasenja spadaju pod ortodoksna kršćanska učenja.
Bez obzira na to, usred takvih rasprava, neki Kalvinisti opisuju Arminijance kao da su polovično Pelagijanci. Pelagije je bio teolog iz petog stoljeća, koji je pogrješno poricao predefiniranu grješnost čovječanstva i čije su zamisli u konačnici određene kao heretičke.
Kada nazivaju Arminijance polu-Pelagijancima, neki Kalvinisti ovime govore da su Arminijanci u neku ruku heretici; odnosno da nisu jednako ”dobri” poput njih. Kao odgovor na to, neki Arminijanci tvrde da kalvinistički pogled na spasenje neke kršćane čini tvrdima, bez milosrđa, fatalističnima. Drugim riječima i oni su loši kršćani.
Slične svađe događaju se kod mnogih kršćana, koji se ne slažu oko brojnih teoloških pitanja, kao što je način slavljenja, način krštenja, teologija Posljednjeg vremena, razumijevanje i interakcija s politikom, itd. Ono što ovdje propuštamo vidjeti jest to da su vjerni kršćani kroz povijest ponudili različite zaključke u vezi različitih teoloških rasprava, no neslaganje u vezi nekih stvari ne znači da je neki kršćanin manje vjeran Kristu.
Kod svakog od ovih primjera važno je primjenjivati mudrost i držati se za čvrsto određena uvjerenja. No također moramo paziti i ne zahtijevati da se netko drugi pridržava standarda koje Bog od njih ne očekuje.
Autor: Dale Chamberlain; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com
