Sutra pripada Bogu

Koliko propustimo u ovom životu milosti našom neprestanom brigom i nedostatkom strpljivosti u svojim bavljenjima s Gospodinom!

Nedavno sam čitao o tragediji koja je zadesila jedan dom negdje na srednjem zapadu. Usred hladne zimske noći dogodila se nesreća koja je odnijela živote muža i dva sina. Dan ili dva kasnije, udovica sijede kose okrenula se od otvorenog groba i krenula prema kolima koja su je trebala vratiti do naizgled prazna doma.

Suosjećajne oči promatrale su svaki njezin korak. Srca su sa suosjećanjem kucala za ovu ženu čija kosa se pretvarala u srebro, za ženu koja je ostala s premalo materijalnog imetka da bi nastavila živjeti. Ljudi su se pitali kamo će ići i što će raditi.

Znali su kako je beskorisno da sama pokuša voditi farmu na kojoj je živjela, jer to je bio posao za muškarca, a pomoći u toj zajednici baš nije puno bilo. I tako ju je propovjednik slijedio u kuću te sjeo na drugoj strani stola, suosjećajući s njom u tragičnom gubitku, a onda ju je pitao za budućnost. Rekao je: ”Što ćete raditi i kako ćete živjeti?”

Smiješak je prošao njezin izboranim licem, a svjetlo koje je zasjalo iz njezinih očiju bio je izričaj Krista koji je boravio u njoj te pokazatelj pouzdanja koje je ona stavila u Gospodina. Polako je odgovorila: ”Ne mogu vam reći. Ne znam. Sve što znam je da je današnji dan moj. A sutrašnji pripada Ocu.” Nije bilo brige; nije bilo straha koji bi nagrizao srce. Naprotiv, ondje je bila duboka svjesnost divne nazočnosti našega Gospodina i sigurnost da će je On provesti kroz sve. Korak po korak Bog vodi svoju djecu grubim putovima života do mjesta gdje cesta postaje ravnija ili do livade gdje se umorne noge mogu odmoriti.

Tek kad naučimo lekciju korak po korak, možemo razumjeti najviši stupanj strpljivosti. Ne skupljamo manu kako bi nam trajala beskonačno dugačko razdoblje u budućnosti. Dobivamo je dovoljno za danas, samo za dan u koji je skupljamo. Tako je to i s milošću Božjom!

Iz trenutka u trenutak primamo dotok Njegova božanskog života! U oduševljenju postoji vrijednost; u revnosti se možemo mnogočemu diviti; a i ambicija je krasna. Ali ne zaboravimo da nikada ne možemo požuriti Božje dane. Ne možemo naprijed pogurati kazaljke Božjeg sata. Nikakva količina pokušaja s naše strane ne može obaviti službu koju je On sam naumio i koju On sam mora obaviti. Sretni smo kad naučimo lekciju odmaranja u Gospodinu i strpljivog čekanja na Njega!

Daleko je bolje poći na spavanje i prepustiti to Isusu, kao Petar u onoj ćeliji, nego pokušati otključati ili izraditi vlastiti izlaz u slobodu koju želimo! Ostavite svoje breme do Gospodinovih nogu. Ako znate da živite u središtu Njegove volje – ako ste sve stavili na oltar i život vam je otvoren za Njegovu divnu nazočnost – onda je vaš privilegij čekati sa strpljenjem na ispunjenje Njegovih obećanja i odgovor na vašu molitvu.

Ne kvarite sretno sutra neizbježnim žaljenjem što ste bili tako glupi jer ste danas bili nestrprljivi! Ostavite to kod Isusa! Položite do nogu nositelja bremena, a onda neka vaše srce zapjeva Njegovu divnu hvalu! Naučite se odmarati u Gospodinu te strpljivo čekati na Njega i On će vam dati – čuti i dati vam – želje vašega srca!

Autor: Charles S. Price