Što kršćani ustvari slave na Sveta tri kralja (Bogojavljenje)?

6. siječnja se obilježava blagdan Bogojavljenja – Epifanije (u Hrvatskoj poznat kao blagdan Tri kralja), jedan od najstarijih blagdana u kršćanskoj tradiciji.

Prvi njegov spomen nalazimo s kraja drugog i početkom trećeg stoljeća. Na Bogojavljenje su se slavile različite objave Božje (epifanije), uključujući i Kristovo rođenje. Kasnije se blagdan rođenja Kristova odvaja od Bogojavljenja, Na Istoku se na ovaj dan obilježava krštenje Isusovo čime su povezani običaji blagoslova vode, a u Zapadnim crkvama se na Bogojavljenje obilježava pohod mudraca s Istoka novorođenom Kralju. Ranije se i u Zapadnim crkvama obilježavalo i Isusovo krštenje na Bogojavljenje, no vremenom se spomen na krštenje Isusovo pomaknulo na prvu nedjelju koja pada nakon Bogojavljenja. Time završava i Božićno razdoblje.

U Istočnim crkvama pjevaju se kratke himne za određeni blagdan u godini. Te se himne nazivaju tropari i najsličnije su Molitvi dana odnosno Zbornoj molitvi u Zapadnim crkvama. Tako Božićni tropar glasi:

Rođenje tvoje, Kriste Bože naš, zasja svijetu svjetlom spoznaje. Po njem zvjezdoznanci naučiše zvijezdom klanjati se Tebi, Suncu pravde, i u tebi vidjeti Zoru s visine: Gospode, slava Tebi.

Ova nam himna zapravo puno govori o onome što se dogodilo pohodom mudraca rođenome Kristu.

Kristovo rođenje je svjetlo spoznaje

Jeste li kada doživjeli “prosvjetljenje”? Mislim na situacije kada ste postavljali pitanja o određenim stvarima, kada ste pokušali nešto razumjeti, i onda kao da vam je “kliknulo”, kao da vam se “lampica upalila”. Došli ste do spoznaje. Upravo se to dogodilo s rođenjem Kristovim. Ono je “svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka…” (Ivan 1, 9). Po Kristu dolazi spoznaja samoga Boga. Ispunjenje je to starozavjetnog proročanstva iz knjige proroka Izaije: “Ustani zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista slava Jahvina. A zemlju evo tmina pokriva, I mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja,” (Izaija 60, 1-3)

Zato se u susretu s Kristom događalo prosvjetljenje, spoznaja, taj klik i promjena života. I to se događa kako u novozavjetnom vremenu, tako i kroz cijelu povijest crkve, sve do današnjega dana.

Znanjem do mudrosti

Mudraci s Istoka, kako se u nekim prijevodima nazivaju magi po grčkoj riječi magos, nisu bili kraljevi. Bili su zvjezdoznanci, astrolozi, vjerojatno i svećenici. Oni su zapravo poučavali kraljeve. U današnjem razumijevanju radilo se o znanstvenicima. Oni su proučavali kako drevne spise, tako i kretanje nebeskih tijela. Stari zavjet je predskazao pojavak zvijezde (Brojevi 24,17). Mudraci koji su se bavili proučavanjem nebeskih pojava, vjerovali su da takve pojave najavljuju neke posebne događaje. Upravo su u pojavi zvijezde koja ih je vodila do Betlehema, do mjesta Kristova rođenja, mudraci, koji su zapravo bili pogani, spoznali ono što Božji starozavjetni narod nije spoznao – rođenje Kralja, rođenje Mesije.

Betlehemska zvijezda oduvijek je zaokupljala znanstvenike. Pokušali su proučavanjem raznih spisa i kalendara doći do odgovora o kakvoj se nebeskoj pojavi odnosno astronomskom fenomenu radilo. Sveti Ivan Zlatousti će ustvrditi da ta zvijezda “nije bila obične vrste, ili, čini mi se, uopće nije bila zvijezda, nego nekakva nevidljiva sila preobražena u taj lik.”. Dakle, vjerovao je da se radilo o anđelu koji je u ovome slučaju preuzeo ulogu zvijezde. Čini se da bi to moglo biti najbolje objašnjenje ove neobične pojave na nebu.

Danas kada se znanje pokušava staviti nasuprot vjeri, kada nam neki progresivni intelektualci tvrde da je vjera stvar objave a ne znanja, a znanost je stvar opipljivih, dokazivih činjenica, dobro je iz primjera mudraca naučiti da je cilj znanja da nas dovede do mudrosti, odnosno do prave spoznaje – spoznaje Boga. A o tome svjedoče mnogi znanstvenici koji su upravo kroz proučavanje određenih znanstvenih disciplina došli do čvrste vjere u Boga.

Krist – sunce pravde

Mudraci su proučavali zvijezde, i upravo ih je zvijezda, kako to vidjesmo u drevnoj Božićnoj himni, naučila da se klanjaju Suncu pravde.

U četvrtom stoljeću ustanovljeno je slavljenje Božića 25. prosinca. Kršćani koji se drže julijanskoga kalendara također po istom proslavljaju Božić 25. prosinca, a taj datum po gregorijanskom kalendaru pada 7. siječnja. Dakle razlika nije u datumu već u kalendaru.
Naime, 25. prosinca Rimljani, dakle pogani su proslavljali rađanje svoga božanstva, nepobjedivog sunca. Kršćani su tekst iz Malahije 3, 20 primijenili na Krista. On je “sunce pravde” te su blagdan koji se primjenjivao na sunce kao božanstvo primijenili na Krista, sunce pravde.

Nakon 25. prosinca, po julijanskom kalendaru, noći su bivale kraće a dan duži. Zato će sv. Jeronim reći: “Čak i samo stvorenje daje za pravo našoj propovijedi, kozmos je svjedokom istinitosti naše riječi. Sve do ovoga dana rastu mračni dani, od danas se smanjuje tama… Raste svjetlost, uzmiče noć.”

Sunce je izvor života, snage, svjetla, topline… A opet je samo blijeda slika onoga što u Kristu imamo.

Mudraci su bili štovatelji sunca, no kako je rekao sv. Efrem Sirijac u 4. stoljeću, u Betlehemu je “Sunce je iskazivalo štovanje” pravome Bogu jer su “štovatelji sunca sada štovali Isusa”.

Krist je sunce PRAVDE. On dolazi zaodjenuti nas u svoju pravednost. Biblija nam govori kako nema niti jednoga pravednoga, ali isti tako da nepravednici neće naslijediti kraljevstvo Božje. Zato dolazi Krist, da postane “pravednik za nepravedne”, da nas odjene u svoju pravednost, jer naše nemamo.

Pogani prepoznaju u Kristu Kralja, Boga i čovjeka

Mudraci s Istoka su pogani. Krist se poganima objavljuje i poganima vrata otvara. Prije nego su otišli do Betlehema, javili su se dvoru. Kralj Herod se uplašio, i cijeli Jeruzalem s njim (Matej 2,3). Glavari svećenički i književnici su znali gdje se ima roditi Krist. Znali su, ali nisu pošli da mu se poklone.

Mudraci hitaju da mu se poklone. Kada ga nađoše “obradovaše se radošću veoma velikom” (Matej 2,10). Njihova je reakcija bila suprotna od straha koji je spopao Heroda i sav Jeruzalem.

Pogani ga prepoznaju kao kralja i Boga. To je očito po darovima koje su mu prinijeli:

Zlato – Prepoznali su ga kao kralja.
Tamjan – prepoznali su ga kao Boga.
Smirnu – Prepoznali su ga kao onoga koji će postradati na križu.

Origen Aleksandrijski iz 3. Stoljeća je to ovako sažeo: „Zlato za kralja, smirna za smrtnika, a tamjan za Boga“ Krist je u isto vrijeme kralj, čovjek i Bog.

Svi ovi darovi zapravo su služili za štovanje Boga. No, ti darovi su bili okaljani jer su se prinosili idolima u zemlji mudraca. Zato, kako kaže sv. Efrem Sirijac, su trebali biti očišćeni, prinoseći se Kristu.

Vratiše se drugim putem

Lukavi Herod je naumio ubiti Krista te zato traži od mudraca da mu se, nakon što pronađu dijete, vrate kako bi ga izvijestili gdje se nalazi. No, mudraci, primivši uputu od Boga, vraćaju se iz Betlehema drugim putem. Put do Krista mijenja naš daljnji pravac, naš put. Dolazi do pokajanja, do obraćenja (metanoa-promjena uma, promjena pravca).

Zaključak

Poklonimo se i mi danas Kristu kao Kralju, kao Bogu i onome koji je umro za nas na križu. Onomu koji nam je sobom sve darovao, mi darujmo sebe. Neka nas njegovo svjetlo vodi do prave spoznaje, odnosno do mudrosti koja dolazi od Njega i vodi nas k njemu.

Krist se objavi – doista se objavi!

Autor: Jasmin Milić; Izvor: Ipaprkc.org

NAJNOVIJE!