Svetost započinje kroz intimnost s Isusom

Kad odvojimo svetost od samog Krista, potraga za svetošću neizbježno tako postaje mehanička ili individualistička. Svetost započinje kroz intimnost s Isusom. 

Dok se borim za grijeh i za vjeru, ponekad poželim da je potraga za svetošću dostupna kroz neku vrstu jednadžbe: 

([X minuta čitanja Biblije] + [Y minuta molitve]) x [Z dana u tjednu] = svetost

Ako bismo željeli biti još svetiji, mogli bismo dodati malo redovite odgovornosti, sudjelovanja u malim skupinama, evangelizaciju i post. U svakom slučaju, ovo bi bilo jasno i predvidljivo. To bi svetost učinilo nečim upravljivim. Ovo bi nam dalo kontrolu.

Tada se sjetim čovjeka koji je Isusu došao sa željom koja se nije toliko razlikovala od moje: „Dobri Učitelju, što trebam učiniti da bih naslijedio vječni život?“ (Marko 10,17) Jednadžba čovjeka bila je gotovo potpuna: bez ubojstva, bez preljuba, bez krađe, bez laži. (Marko 10, 19–20) Koja mu je varijabla nedostajala? Tada dolazi odgovor koji raspršuje svaki san o predvidljivoj potrazi za svetošću: „Nedostaje ti jedno: idi, prodaj sve što imaš i daj to siromašnima i imat ćeš blago na nebu; i dođi, slijedi me.“ (Marko 10, 21)

Dođi, ostavi predvidljivo i slijedi me. Budi blizu mene. Komuniciraj sa mnom. Doživi ponovno moju slavu.

Ovo je nepredvidljivo. Time se ne može upravljati niti kontrolirati. I ovo je jedini put do svetosti.

Svetost bez Krista 

Povlačenje koje osjećam s obzirom na svetost zapravo je samo jedna od inačica zajedničkog iskušenja: pokušati živjeti kršćanski život bez Krista. Kako bi učeništvo zamijenili tehnikom, bogoslužje emocionalnim podražajem, zajedništvo popisom pravila ili duhovnim praksama. Zapanjujuća je činjenica da možemo postati stručnjaci za kršćanski život, a da se ne pritom ne približimo Kristu.

Religiozno nastrojene ljude oduvijek je privlačila takva svetost bez Krista. Vidimo to kod farizeja, onih hodajućih grobnica ljudi, izvana opranih u bijelo, dok su iznutra bili smrdljivi kao grobovi puni kostiju. (Matej 23, 27) Vidimo to kod lažnih učitelja u Kolosu, koji su se hvalili “vlastitom religijom, asketizmom i strogošću prema tijelu”, dok je njihovo tijelo uživalo u gozbi. (Kološanima 2, 23) I mnogi od nas u sebi vide tragove toga.

Moja vlastita sklonost bavljenju „svetošću“ bez Krista razotkrivena je nedavno kad sam se pitao, pod vodstvom mudrog sveca,: „Koliko ste knjiga pročitali o svetosti i kršćanskom životu?“ A onda, dok sam još uvijek računao na svoje mentalne prste, uslijedilo je drugo pitanje: „Koliko ste knjiga pročitali o samom Isusu?“ Sigurno je da najbolje knjige o svetosti i kršćanskom životu puno govore o Isusu. Ali usporedba postavlja pitanje na kojem vrijedi zastati: Jesmo li najviše fascinirani praksama kršćanskog života ili osobom kršćanskog života? 

Uzaludnost samo-posvećenja

Naravno, svetost koja se temelji na pukoj taktici i disciplini uopće nije svetost, bez obzira koliko izvana izgledala sjajno. Samo-posvećenje je bolji naziv za ovu potragu, a za one čiji duhovni završeci živaca nisu sprženi, ovo je jednako bijedno koliko i uzaludno.

Velik dio vremena samo-posvetitelji jednostavno iznova padaju u iste stare rupe. Nemoćni kao grana odvojena vinove loze (Ivan 15, 4-5), oni ne mogu izdržati privlačnost drugog pogleda, treće epizode, četvrtog pića. Oni su paralitičari koji sami upravljaju svojim koracima. Mnogi od nas još uvijek mogu osjetiti bol zbog čestih padova i rješavanja modrica. Zapravo je samo jedna stvar gora od neuspjeha u samo-posvećenju: uspjeh. 

Pavao nam daje jedan od najslikovitijih prikaza „uspješnih“ samo-posvetitelja u Kološanima 2, 16–23. Željeznom voljom pažljivo se drže svoj popis propisa, od kojih se većina odnosi na: „Ne rukujte, ne kušajte, ne dirajte.“ (Kološanima 2, 21) Oštro se suočavaju sa vlastitim tijelima kako bi svoje žudnje na silu pretvorili u pokornost. (Kološanima 2, 23) Djeluju duhovno, čak i mistično, govore o anđelima i “detaljno govore o vizijama.” (Kološanima 2, 18)

Ali onda dolazi poražavajuća procjena: cjelokupna njihova disciplina i samokontrola „nemaju nikakve vrijednosti u zaustavljanju gladi tijela.“ (Kološanima 2, 23) Samo-posvećenje samo mijenja grijehe koji ”se vide” za grijehe koji se ”ne vide:” pornografiju za ponos, proždrljivost za pohlepu, bijesne ispade za tihi prijezir.

Zašto to samo-posvetitelji čine? Zato što se, u svoj svojoj želji za moralnom čistoćom, oni odbijaju “čvrsto prionuti uz Glavu,“ to jest odbijaju vjerovati i voljeti Isusa. (Kološanima 2,19) Pretvaranje i gluma kojom žele prikazati da su pravedni i sveti skrivaju ružnu istinu: samo-posvetitelji su beživotni kao što je beživotan dio tijela koji je odsječen od ostatka. 

Svetost koja se postupno prikaže

Kad odvojimo svetost od samog Krista, potraga za svetošću neizbježno tako postaje mehanička ili individualistička; u potrazi smo za rješenjem duhovne jednadžbe, odnosno sve se svodi na moju volju. Ali istinska svetost nije ni mehanička ni individualistička: ona je, u prvom redu, stvar odnosa.

S obzirom na to, kada Pavao s 2. poglavlja poslanice Kološanima prijeđe na 3., on preusmjerava naš pogled s uzaludnosti samo-posvećivanja na Onoga koji nas posvećuje: 

Ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!“ (Kološanima 3, 1-3) 

Vaš život, vaš istinski život, skriven je s Kristom, Svetim. Sad vas sjedinjenje s Njim čini svetima. (Kološanima 3,12) Ali da biste ovdje živjeli tu svetost, morate „tražiti ono što je odozgor, tamo gdje je Krist.“ (Kološanima 3, 1) Drugim riječima, svetost je cvijet našeg sjedinjenja s Kristom, koji raste kroz naše zajedništvo s Kristom.

Tada, i tek tada, Pavao zapovijeda Kološanima neka određene grijehe počnu usmrćivati, (Kološanima 3, 5-11) sugerirajući da su jedini ljudi koji uistinu mogu ubiti svoj grijeh, umjesto da ih zamijene drugima, oni koji su zaokupljen Isusom. Mi smo gubavci koji postaju čisti samo nakon što On položi svoje ruke na nas, paralizirani koji ustaju samo na Njegovu zapovijed, slijepci koji vide samo kada nam On otvori oči. 

Razdoblje iskušenja 

Kako možemo spriječiti to da potraga za svetošću postane pametan štit, koji bi nas štitio od Krista? U konačnici, očajnički nam je potreban Duh Sveti, koji prebiva u nama, kako bi nas svakodnevno privlačio Kristu. (Ivan 16, 14) Ipak, razmotrite jedan skromni prijedlog za dobrodošlicu Duhu Svetome: kad sjednete u miru kako biste čitali, molili se ili meditirali nad Božjom Riječju, nemojte se zadovoljiti ni sa čime što je manje od zajedništva sa živim Kristom.

Ovdje nema jednadžbe. Samo nešto daleko bolje: Spasitelj koji je uvijek spreman posjetiti nas, razgovarati s nama i pokazati nam svoju slavu. I, čineći to, učinit će nas svetima kao što je On svet. 

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: