Ne brinite se tjeskobno ni za što: Kako Božja obećanja smiruju naše strahove?

Tjeskobne misli i osjećaji drže nas budnima noću. Napadi panike mogu uzrokovati trenutnu paralizu. Kako ih se možemo osloboditi uz Božju pomoć?

Kako se užasna scena odvijala preda mnom, a moje najgore noćne more prijetile svojim ostvarivanjem, držao sam svog dječaka rođenog samo nekoliko sekundi prije i u sebi se pitao kako bi bilo odgajati troje male djece bez njihove majke.

Nekoliko liječnika i medicinskih sestara požurilo je u sobu. Krv je počela teći ispod moje supruge samo nekoliko trenutaka nakon poroda. Mračno, ozbiljno, odlučno raspoloženje medicinskog osoblja govorilo mi je koliko je teška situacija.

Medicinska sestra prisilno je zamolila moju suprugu neka odobri transfuziju krvi, u slučaju potrebe. Liječnici su krenuli obavljati svoje, zaobilazeći pritom ugodnosti i pokušaje uljepšavanja situacije. Njihova lica i pokreti otkrivali su ozbiljnost pogibeljnog stanja u kojem se iznenada našla moja supruga. 

Tsunami strašnih i tjeskobnih misli preplavio je moje srce i um. Kako bih mogao prevladati tugu? Što bih rekao svom 4-godišnjaku i 2-godišnjaku? Kako bih ovo priopćio rodbini? Što bi Bog mogao učiniti u ovome i kroz ovo? Ono što me najviše brinulo, bih li Mu još uvijek vjerovao ako bi ona preminula?

Naše doba tjeskobe 

U svojoj milosti Bog je uslišio moje očajničke molitve i sačuvao moju ženu. Liječnici i medicinske sestre bili su nevjerojatni. Stanje moje supruge bilo je stabilizirano i ona se oporavila. Ali strah koji sam osjećao u tim trenucima bio je stvaran i ekstreman primjer strahova s kojima se redovito susrećemo tijekom života.

Velika većina naše tjeskobe možda nije vezana za ovako ozbiljne strahove, ali simptomi su uobičajeni i poznati. Prsa nam se stisnu. Osjećaj nelagode preplavljuje naša tijela. Tjeskobne misli drže nas budnima noću. Napadi panike mogu uzrokovati trenutnu paralizu. Rast krvnog tlaka pokazuje našu brigu.

Doba tjeskobe u kojem danas živimo dodatno pogoršava naše uobičajene strahove. Zabrinutost naizgled vreba iza svakog kuta. Valovi alarmantnih naslova, objava na društvenim mrežama, ažuriranja putem e-poruka i zalutalih misli u nama izazivaju veliku tjeskobu. Nema kraja pitanjima ”što ako:” pucnjave u školama, rak, neobjašnjiva bolest, bakterije koje proždiru meso, gubitak voljenih, smrt povezana s zaraznim bolestima, financijska propast, nasilje i nemiri, šumski požari, razaranja i nemiri, onečišćena pitka voda, problemi s opskrbom hranom, strahovi od nuklearnog rata, svjetskog kolapsa, propalih ekonomija i tisuću drugih “najgorih scenarija.”

Više nego ikad preplavljeni smo informacijama, a velika većina tih informacija samo dodatno eksploatira naše već postojeće strahove i zebnje. Preobilje informacija može postati Sotonino igralište, s kojeg nas on može pokušati napadati.

Stoga, kako se možemo pripremiti za suočavanje s najgorim strahovima? Kako voditi rat protiv tjeskobe?

Ni zbog čega tjeskobni

Filipljanima 4, 6-7 nam govori: „Ne brinite se tjeskobno ni za što, nego u svemu molitvom i prošnjom sa zahvalom neka se javljaju Bogu potrebe vaše! I mir Božji, koji nadilazi svaki um, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.“ 

Ali kako molitva, prošnja i zahvalnost mogu iščupati korijen tjeskobe koji postoji u našim životima? Ili da prebacimo analogiju, ako su strah i tjeskoba poput svjetala kontrolne ploče pokazatelja naše duše, kako prepoznati i riješiti takve probleme?

Istina iz poslanice Filipljanima 4, 6–7 nije mantra koja čarobno poništava tjeskobu. Tako ne funkcionira ni molitva ni tjeskoba. Puko traženje od Boga neka ukloni tjeskobu ne znači nužno da će se tjeskoban strah odmah maknuti od nas. Osim duhovnih korijena, tjeskoba može djelomično imati korijen i u biološkim i neurološkim čimbenicima, koji su izvan naše svjesne kontrole. Iako bitka može biti složenija, često naše strepnje otkrivaju naše duše i razdor koji postoji između naših navedenih uvjerenja i stanja naših srca.

Dakle, prije nego što postanemo manje tjeskobni, prvo moramo prepoznati da trebamo Božju pomoć. Ne možemo sami i u svojoj snazi voditi bitku. Korijeni tjeskobnosti sežu preduboko da bi se mogli iskorijeniti bez pomoći. Trebamo pomoć našeg Gospodina u dijagnosticiranju našeg srca i prepoznavanju korijena tjeskobe.

Prepoznavanje tjeskobe kroz poniznost

Apostol Petar izričito povezuje poniznost s odustajanjem od tjeskobe: 

Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.“ (1. Petrova 5, 6-7) 

Prema Petru, kako bismo od sebe odagnali tjeskobne misli i strahove potreban je postupak u više koraka kojim priznajemo: 1. Da se osjećamo tjeskobno i da nam je potrebna pomoć. 2. Da ne vjerujem nekom aspektu Božje dobrote i osobnosti. 3. Da nam je potrebna Božja pomoć kako bismo mogli na Njega baciti svu našu tjeskobu.

Na primjer, u Brojevima 13, dvanaestorica uhoda daje izvještaj o Obećanoj zemlji koju je Bog obećao Izraelu. Bila je to zemlja u kojoj su tekli med i mlijeko, ali većina uhoda se uplašila snage žitelja te zemlje. Počeli su sumnjati u Božju snagu i obećanje da će im dati zemlju. Njihov strah od neprijatelja zaklonio je od njih viziju Božjeg obećanja, moći i toga da Bog planira ostvariti ono što je rekao da će ostvariti. 

U tom su trenutku morali priznati da se boje poraza od jačih vojski u utvrđenim gradovima. Morali su se ponovno prisjetiti Božjeg obećanja da će im dati zemlju. I trebali su baciti svoje brige na svog Gospodara, vjerujući Njegovoj riječi unatoč strahu koji je djelovao stvarnijim.

Vjera je vjerovanje onome što Bog govori čak i kad se čini da okolnosti pokazuju drugačije. Vjera znači vidjeti Božju nevidljivu milost dok ste suočeni sa stvarnom i sadašnjom opasnošću. Borba za vjerovanje da će sve što se događa izaći na dobro, za one koji su pozvani u skladu s Božjom namjerom (Rimljanima 8, 28) je svakodnevna borba u kojoj se trebamo prisjetiti da je Bog mudar, dobar, suveren i na djelu, čak i usred naših strahova i tjeskoba.

Borba u kojoj duboko ovisimo

Kada se ponizimo pred Bogom, prepoznajući našu slabost, strahove i tjeskobe, možemo započeti bacati te stvari na našega Gospodina u molitvi, prošnji i zahvalnosti. (Filipljanima 4, 6–7) U svakom koraku ovog procesa sjećamo se Božjeg karaktera i Njegovih obećanja. Naše se molitve prebacuju s “oduzmi to Bože!” na ponizno pokoravanje i molitveno razmatranje Božjeg karaktera.

Oče nebeski, pomozi mi da Ti vjerujem usprkos neizvjesnosti ove situacije. Podsjećaš me da me nisi zaboravio, da si mi izbrojao vlasi na glavi i da se ne trebam bojati. (Luka 12, 6–7). Pomozi mi da vjerujem u to da Ti imaš kontrolu, da si sa mnom u danima koji slijede, a koji izgledaju tjeskobno i da Ti znaš što mi je potrebno prije i nego što Te za to zamolim. (Matej 6, 8).

Naši zahtjevi nisu preveliki za našeg milostivog i velikodušnog Oca. Zapravo, često kada strahovi i tjeskobe dođu u naše živote, potreban nam je podsjetnik na to da trebamo meditirati nad Njegovom Riječi, priznati naše strahove, podijeliti ih s pouzdanim prijateljima i ljudima od povjerenja, da trebamo pretražiti uzduž i poprijeko Bibliju u potrazi za Božjim obećanjima i da se trebamo približavati Bogu kroz molitvu.

Nismo stvoreni za samodovoljnost. Mi smo ljudi s potrebama, koji ovise o Bogu, Njegovoj Riječi i Njegovom narodu u ratu protiv tjeskobe. 

Bog nikada nije tjeskoban 

Koliko god to ovisilo o vama, vodite rat protiv tjeskobe na način da ćete ciljati njezin korijen. Iskusni vrtlari reći će vam da je najbolja obrana od korova dobar napad. Dobro navodnjene sadnice, dobro oplođeni povrtnjak ili čak gusta zelena trava upijaju hranjive sastojke i istiskuju korov. Slično tome, u procesu iskorjenjivanja tjeskobe i straha, zamjenjujemo ih ovisnošću, povjerenjem, vjerom i bliskošću s Isusom.

Osnova u borbi protiv tjeskobe je otkrivanje dublje radosti i zadovoljstva u Bogu. Ne samo da je pouzdan, suveren, uvijek u kontroli i dobar, već je Bog izvor našega života. Isusova smrt i uskrsnuće nisu samo zavoji koji se nanose preko slomljene kosti, nego način imobilizacije i gipsa, koji nas čvrsto drže usred straha ili boli. I u procesu molitve, molbe i zahvalnosti, ne radi se o bezumnim prakticiranjima mantri, nego se tako približavamo osobi. Nemamo brzih rješenja za anksioznost, ali dublje ulazimo u odnos s Gospodarem neba i zemlje, koji drži sve stvari u svojim suverenim rukama.

Ratujemo s tjeskobom sjećajući se da smo dovedeni u jedinstvo s Trojedinim Bogom: Ocem, Sinom i Duhom Svetim. I nevjerojatno, Bog nikada nije tjeskoban. Ničega se ne boji, nikad nije zabrinut i nikad nije preplavljen. U svom savršenom miru obećava i nama, svojoj djeci, savršen mir. Izaija 26, 3 uči: „Čvrsta je svijest njegova i trajno ćeš mu spasenje dati, jer se uzda u tebe.“ Mi ratujemo protiv tjeskobe vezujući naša srca i naše umove za Krista.

Autor: Steven Lee; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: