Obiteljska ljubav i međusobna pomoć neprocjenjivi su dar, ali ponekad okolnosti života, financije i umor mogu zakomplicirati odnose. Tako jedna baka, koja tri do četiri puta tjedno besplatno čuva unuke, priznaje da je iscrpljena.
Svako jutro ustaje u pola pet kako bi stigla do kćerine kuće i preuzela brigu o djeci. Živi u malom stanu u zgradi za starije, a srce joj govori da bi bilo praktičnije i za nju i za kćerinu obitelj kada bi se preselila k njima. „Plaćala bih stanarinu, a istovremeno bih pomagala oko djece”, piše baka u pismu upućenom savjetodavnoj rubrici, prenosi Telegraf.
Savjet koji je dobila glasi: pitanje nije nerazumno, ali je važno postaviti ga otvoreno i s jasno definiranim granicama. S jedne strane, baka pruža dragocjenu i pouzdanu pomoć.
S druge strane, preseljenje u tuđi dom mijenja obiteljsku dinamiku, pa je prirodno da kći i zet trebaju razmisliti. Njihov odgovor može biti „da”, ali i „ne” – i oboje su legitimni.
Baka osjeća nezadovoljstvo
Najveća opasnost u ovakvim situacijama je tiho nezadovoljstvo: baka osjeća da njezina žrtva nije dovoljno cijenjena, dok kći možda misli da majci nije teško jer to nikada nije izravno izgovorila. Zato se savjetuje – samo otvoren razgovor može spriječiti nesporazume.
Prije nego postavi pitanje, baka bi trebala razmisliti o svojim granicama. Ako se preseli, postoji rizik da se podrazumijeva njezina stalna dostupnost. Ako ostane u svom stanu, treba li i dalje svako jutro putovati umorna i iscrpljena?
Postavljanje jasnih pravila – koliko dana i u koje vrijeme može pomagati – nužno je za očuvanje i njezinog zdravlja i dobrih odnosa.
Baka je spremna plaćati stanarinu, no i ako kći to odbije, može se dogovoriti druga vrsta doprinosa – kupovina namirnica, priprema obroka, pomoć u kućanstvu.
Najvažnije je da se razgovor vodi iskreno i s ljubavlju. Ako kći kaže „da”, baka neće imati osjećaj da je iskorištena. Ako kaže „ne”, neće biti gorčine jer je odluka donesena u povjerenju. Ljubav i otvorenost ostaju ključ svake zdrave obitelji.
