Uživali ste u grijehu i mislite da vas je Bog napustio?

Uživali ste u neko vrijeme u grijehu i mislite da vas je Bog zaboravio? Danas Mu se možete vratiti, vaš Nebeski Otac vas čeka!

“Nek opaki put svoj ostavi, a čovjek bezakonik namisli svoje; i neka se vrati Gospodu, i on će mu se smilovati, i k Bogu našemu, jer on prašta mnogo.” (Izaija 55,7)

Dršćući grešnik boji se da ga Bog neće primiti. Raskajani otpadnik sumnja da će Bog ikad zaboraviti. Ali naš nas redak podsjeća da oni koji se vraćaju Gospodinu primaju pozdrav s obiljem milosrđa i potpunim oprostom.

Ovo je ilustrirano pričom koja se već godinama periodično pojavljuje – pričom u kojoj se detalji mijenjaju, ali poruka nastavlja živjeti.

Priča je to o buntovnom sinu koji je napustio dom i otišao u New York, živio u grijehu i sramoti te konačno dospio u zatvor.

PROČITAJTE: 10 lekcija koje možemo naučiti iz priče o Izgubljenom sinu

Nakon četiri godine pušten je iz zatvora i očajnički se želio vratiti kući. Ali mučio se u strahu da ga njegov otac neće primiti. Nije se mogao suočiti s razočaranjem da bude odbačen.

Konačno je pisao svom tati, ali nije naznačio svoju adresu. Rekao je da će putovati vlakom sljedećeg petka.

Ako ga obitelj želi primiti, neka zaveže bijeli rupčić o hrast što raste u prednjem dvorištu kuće. A on će, ako ne vidi rupčić dok vlak bude prolazio, samo produžiti.

I sad je u vlaku, smrknut i povučen, bojeći se najgoreg. Dogodilo se da je u vlaku kraj njega sjedio neki kršćanin. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, kršćanin ga je ipak uspio potaknuti da se otvori i ispriča svoju priču.

Sad su pedeset milja udaljeni od njegova doma. Izgubljeni sin koleba se između straha i nade. Četrdeset milja. On razmišlja o sramoti koju je nanio svojim roditeljima i kako je slomio njihova srca. Trideset milja. Pred njim se nižu sjećanja na izgubljene godine. Dvadeset milja. Deset milja. Pet milja.

Konačno ugleda kuću. Skamenjen je na svom sjedalu. Hrast je prekriven bijelim vrpcama što živahno lepršaju na povjetarcu. On se diže, uzima svoju putnu torbu i spreman je sići kad vlak stane.

Stablo, naravno, govori o križu. S rukama ispruženim i prekrivenim bezbrojnim obećanjima oprosta, on svijetli raskajanom grešniku da se vrati kući. Kakva dobrodošlica u Očev dom! Kakav bezuvjetan oprost kad se lutalica vrati!

Autor: William MacDonald