Jeste li se ikada zapitali – dok stojite pred grobom voljene osobe, u tišini, s cvijetom u ruci i suzom u oku – vide li oni to? Znaju li da ste došli? Osjećaju li vašu tugu, vašu ljubav, vaše riječi koje šapćete. Ovo pitanje mnoge muči, osobito vjernike koji žele znati: što o tome zapravo kaže Biblija?
Posjećivanje grobova nije samo običaj, nego izraz ljubavi, poštovanja prema pokojnoj osobi i vjere u vječni život. Često ljudi misle da se na grobu „opraštaju“ ili „razgovaraju“ s onima koji su otišli, ali iz biblijske perspektive, pravi smisao tog čina ide dublje – on se tiče vječne povezanosti u Bogu.
U Svetom pismu nalazimo mnoge primjere sjećanja na pokojne. U Evanđelju po Ivanu, kada Isus dolazi na grob svoga prijatelja Lazara, „rasplaka se“ (Ivan 11,35). To je najkraći, ali jedan od najdirljivijih redaka u cijeloj Bibliji. Isus plače – i pokazuje da žalost i ljubav prema umrlima nisu nedostatak vjere, nego izraz ljudskosti.
A što se tiče njihovog stanja – Pismo govori da su oni koji umru u Gospodinu sada s Njim.
Apostol Pavao kaže: „Želim otići i biti s Kristom, jer to je mnogo bolje.“ (Filipljanima 1,23)
To jasno pokazuje vjeru Crkve da duša nakon smrti ne prestaje postojati, nego prelazi u Božju prisutnost.
Zato mnogi kršćani vjeruju da naši pokojni, koji su „u Kristu“, nisu izgubljeni ni odvojeni, nego žive kod Gospodina. Oni ne sudjeluju u zemaljskim stvarima, ali u Božjem svjetlu – u onoj stvarnosti koja nadilazi naše poimanje vremena – znaju da ih volimo i da ih se sjećamo.
To nije susret s prazninom
Kad posjećujemo njihove grobove, to nije susret s prazninom, nego sjećanje u vjeri.
To je vrijeme kada Bogu zahvaljujemo za njihove živote i molimo da nas, kad dođe vrijeme, ponovno sjedini s njima u svom kraljevstvu.
U Poslanici Hebrejima piše: „Okruženi smo velikim oblakom svjedoka.“ (Hebrejima 12,1)
Taj „oblak svjedoka“ mnogi tumače kao duhovnu prisutnost onih koji su prije nas završili utrku vjere – naših svetih, naših dragih.
Dakle, kada stojimo pored groba voljene pokojne osobe, ne trebamo se pitati je li nas „čuje“ – dovoljno je znati da ljubav ne prestaje smrću. Naši su pokojni u Božjim rukama, a u Bogu nema gubitka, ni zaborava.
Grobovi nas podsjećaju da je život prolazan, ali i da je uskrsnuće stvarno. Zato kad odlazimo na grob, činimo to s vjerom, ne s tugom bez nade.
Jer jednog dana, kako kaže Isus: „Ja sam uskrsnuće i život; tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.“ (Ivan 11,25)
I tada će se svaka suza obrisati, a svaka ljubav ponovno zagrliti – zauvijek.
