Mnogi vjernici s bipolarnim poremećajem i drugim mentalnim bolestima pate zbog nerazumijevanja okoline, a pogotovo drugih kršćana.
Dijagnosticiran mi je bipolarni poremećaj kada sam bila tinejdžerica. Nedugo nakon toga povjerovala sam u Krista. Premda svoj identitet prvenstveno pronalazim u Njemu, borila sam se, poput mnogih vjernika s bipolarnim poremećajem, sa strahom i sramom u crkvi. Neka dobronamjerna braća i sestre nudile su mi beskorisne savjete, da se samo trebam ”nasmijati i oraspoložiti” i ”imati više vjere” ili se ”moliti više za to”.
Volim svoju crkvu. Njezini članovi su moja obitelj. No povijesno gledano, mnoge su se crkve odnosile prema mentalnim oboljenjima kao tabuima ili čak nečime što je u suprotnosti s kršćanskim učenjem. No izgleda kao da u posljednjim godinama sve više crkava postaju otvorene po pitanju dijagnoza mentalnih bolesti. Braća i sestre prilaze meni i pitaju me za savjete, u vezi toga kako brinuti za one s bipolarnim poremećajem.
Teško je znati kako pomoći ili odgovoriti kada čujete da netko u vašoj crkvenoj obitelji pati od bipolarnog poremećaja. No dobar početak jest željeti razumjeti problematiku. U nastavku slijede četiri stvari koje bi bilo dobro znati u vezi bipolarnog poremećaja.
1. Bipolarni poremećaj postoji unutar spektra i ima više stadija.
Bipolarni poremećaj obilježava neravnoteža neurostransmitera serotonina, dopamina, norepinefrina, glutamta i acetilkolina. Poput svake druge bolesti, ona postoji unutar spektra, s različitim kategorijama poremećaja, koji uključuju epizode manije i depresije različitih stupnjeva.
Za vrijeme manije, imamo visok stupanj energije, više smo razgovorljivi nego inače, pravimo mnoštvo planova i ne treba nam puno sna. Možemo biti iritabilni, neracionalni, opsesivni, impulzivni i možemo doživjeti halucinacije. Ovaj stadij obično nije suicidalan. Osobno uživam u maniji, jer sam tada jako produktivna.
Depresivno stanje stvara bezvoljnost i izolaciju. Jedva da imamo energije izaći iz kreveta, a osnovni zadaci postaju vrlo teški. Ne želimo stvarati nikakve planove. Čeznemo za snom, što nas samo čini umornijima. U ovom stanju kroz nas prolaze osjećaji beznačajnosti i samoubilačke misli.
Najopasnije stanje je pomiješano, kada je um u stanju manije, a tijelo je depresivno. Naši umovi rade non-stop, stvarajući planove, za koje naša tijela nemaju energiju. Postajemo vrlo iritabilni, neracionalni, lako uznemireni i stvari shvaćamo više osobno. Želimo spavati, ali ne možemo. Ovo stanje stvara najviše suicidalnih misli, s kojima se teže borimo.
2. Naše borbe nisu uvijek rezultat grijeha, iako mogu biti.
Visoka i niska stanja događaju se prirodno i često puta spontano za ljude s bipolarnim poremećajem. Epizode manije i depresije mogu se dogoditi bez opipljivih okidača. Prijatelji će se pitati: „Što nije u redu, što se dogodilo“? Ponekad se nije dogodilo ništa. Ljudska tijela ne funkcioniraju kako je to originalno zamišljeno otkako su došla na svijet. Kemijska neravnoteža u mozgu samo je stvarnost ovoga palog svijeta.
No ponekad postoje okidači koje možemo identificirati, a grijeh može biti jedan od njih. Taj grijeh je možda počinjen protiv nas ili se možda radi o našim grješnim obrascima. Manija posebice može uključivati zapadanje u grješne obrasce ponašanja, koji se odnose na impulzivnost, pojačani spolni nagon, sklonost prema zloupotrebi alkohola, smanjeni osjećaj za važnost sebe i bezumnu potrošnju. Mnoštvo puta se ne sjećam što se točno dogodilo u ekstremnim stanjima; samo se sjećam da sam učinila nešto zbog čega se kajem.
Depresija često puta uključuje osjećaje bespomoćnosti i bezvrijednosti, koje mogu voditi do lijenosti i očaja. Znam da sam voljena i da imam nadu u Kristu, da sam vrijedna kao osoba koja je stvorena na Božju sliku, ali to ne osjećam. Moje srce i moj um nisu na istoj valnoj duljini.
U tim nas slučajevima nježno potičite da istražimo naša srca, kako bismo otkrili korijen uzroka te epizode. Potrebna nam je osoba za odgovornost, a bipolarni poremećaj nije isprika za grijeh.
3. Ne trebate biti stručnjak kako biste nas voljeli.
Cijenimo što ste tu i vaše prijateljstvo. Znamo da nije lako biti naš prijatelj. Bipolarni poremećaj se drugačije manifestira za svakoga, stoga ne postoji formula koju treba slijediti. Ako vam je bliska osoba rekla da pati od ovog poremećaja, to vam je rekla, jer smatra da ste osoba od povjerenja. Slobodno je pitajte pitanja o njezinim iskustvima, okidačima i načinima kako joj možete iskazati podršku. Možda neće htjeti razgovarati u tome usred epizode, no kada bude željela, slušajte je. Pokušajte osmisliti strategiju tijekom razdoblja stabilnosti.
Redovito javljanje je praktičan način pomoći i brige. Možda želimo, a možda i ne želimo biti sami za vrijeme tih epizoda. Možda ćemo biti iritabilniji i možda ćemo se željeti izolirati, kako se ne bismo istresali na druge. Nastavite nas uključivati u svoje planove, čak i ako vas odbijamo ili u zadnji trenutak otkažemo.
Budite razumni i nemojte se bojati ako spomenemo samoubilačke misli. Vrlo vjerojatno smo ih imali ranije i vjerojatno ćemo ih opet imati. Dobro je pitati nas jesmo li napravili kakve planove. Očekivani odgovor je ne. Potvrdan odgovor znak je za profesionalnu pomoć.
Nemojte nas pitati pitanja kao što su ”Jesi li u redu?” ili ”Jesi li uzeo/la svoje lijekove?”. Možda mislite dobro, ali nas takva pitanja mogu vrijeđati. Umjesto toga, izražavajte nam poruke ohrabrenja. Osobno čuvam tekstove, poruke i glasovnu poštu, kojima se vraćam u teškim razdobljima. Najbolja stvar koju za nas možete učiniti jest moliti za nas.
4. Bipolarni poremećaj je nešto što imamo. On ne određuje ono tko smo.
Svi smo mi slomljeni na neki način. Bog je svakome od nas dao neke slabosti i borbe, koje On koristi za svoje svrhe. Za neke od nas, naše borbe izgledaju kao bipolarni poremećaj. No on ne identificira ono tko smo. Krist se susreće s nama ondje gdje jesmo i nudi nam svoju cjelovitost.
Bez obzira na različite verzije nas samih, koje se mogu manifestirati kroz bipolarni poremećaj, ono što nas sve identificira jest naše ujedinjenje s Isusom. U Njemu smo voljeni, oprošteno nam je, odabrani smo i odvojeni za Boga, kao Njegovi posebni.
Božja ljubav i Njegov Duh daju nam snagu za rast u Kristolikosti, to nas obnavlja kako bismo mogli voljeti druge i govoriti o Njemu među narodima. Božja sila savršeno se prikazuje u našim slabostima. Stoga ću se i ja, poput Pavla, još više hvalisati svojim slabostima, kako bi se Bog mogao više proslaviti. (2. Korinćanima 12, 9) „U njega se srce moje pouzdalo i pomoć mi dođe; zato mi kliče srce i pjesmom njega slavim.“ (Psalam 28, 7)
Autorica: Lieryn Barnett; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
PROČITAJTE JOŠ:
- 3 Isusove lekcije za mentalno zdravlje
- 5 biblijskih stihova za one koji se bore s poremećajem u prehrani
- 4 ohrabrujuće istine za kršćane s mentalnim bolestima
