Zašto nam je Bog dao san?

Bog nam je dao san kao osnovnu potrebu bez koje ne možemo funkcionirati. Pokušajte dulje vrijeme bez spavanja i posljedice će brzo postati očite.

“Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.” (Psalam 23, 2-3)

Spavanje. Miran, odmarajući san. Same riječi zvuče dobro, zar ne?

Gospodin zna što je najbolje za nas. On zna što je najbolje kako bismo trebali živjeti svoje živote. Često vidimo Božje zapovijedi kao skup ograničenja postavljenih kako bismo slušali ono što treba i što ne treba činiti, kako bismo bili dobri kršćani. Ipak, Njegove zapovijedi nisu pravila kojih se moramo pridržavati, koliko su smjernice za ono što je najbolje za nas, za naše živote. Prije nego smo uopće bili stvoreni, Bog je znao što će nam dati mir i radost u našim životima.

Htjeli mi to ili ne, spavanje je ljudska potreba. Pokušajte dulje vrijeme bez spavanja i posljedice će brzo postati očite.

Kako bismo funkcionirali na najbolji mogući način, i tjelesno i psihički, svima nam je potreban san. Dok neki bolje podnose nedostatak sna od drugih, u nekom trenutku ćemo se slomiti. Svatko od nas. To vrijeme koje provedemo u snu, noćno za većinu nas, djeluje kao punjenje ne samo naših tijela i umova, već i našeg duha. Odmaramo se kako bismo se okrijepili za svaki novi dan.

Možemo biti sigurni da će nas ujutro čekati Božje milosrđe i vjernost: „Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!“ (Tužaljke 3, 22-23) Možda nas naša potreba za snom, poput naše potrebe za hranom i vodom, podsjeća na našu potrebu za Bogom i ovisnost o Njemu. Ili je možda, kao i u svemu drugome, Bog jednostavno znao što je najbolje za naše živote.

Spavanje i počinak u Bibliji

San se prvi put nalazi u Postanku 2,21, kada je Bog na Adama pustio dubok san, nakon čega je stvorio Evu iz njegovog rebra. Bog se čak odmarao sedmog dana (Postanak 2,2), možda kako bi ponudio primjer za nasljedovanje, odvojivši Šabat za židovski narod, ali i za sve nas.

Zapravo, Biblija govori o snu i pozitivno i negativno. San se često prikazuje kao Božji dar: „Kad legneš, nećeš se plašiti, i kad zaspiš, slatko ćeš snivati.“ (Izreke 3, 24) „Bez brige legnem i zaspim odmah; jer ti, Gospode, sam daješ mi te stojim u sigurnosti.“ (Psalam 4, 8) Štoviše, Bog nam može dati razumijevanja i Duh Sveti djeluje u našim srcima dok spavamo: „Blagoslivljam Jahvu koji me savjetuje te me i noću srce opominje.“ (Psalam 16, 7) Znamo, također, da je odmor dio zdravog načina života; Isus je morao spavati baš kao i mi (Luka 8, 23; Marko 1,35). Bog je često govorio ljudima kroz snove i vizije dok su spavali (Postanak 20,3; 31,24; 1. Kraljevima 3,5; Daniel 7,1). Međutim, kao i svi Božji darovi, san se također može zloupotrijebiti. Mudre izreke 6, 10 upozoravaju nas na lijenost previše sna: “Malo sna, malo drijemeža, malo sklapanja ruku da se odmoriš i siromaštvo će te stići kao lopov i oskudica kao naoružan čovjek.”

Isti osjećaj izražen je u drugim stihovima kao što su Izreke 19:,15; 20,13 i 24,33. Biblija također opisuje stvari povezane s nedostatkom odmora kao zabrinjavajuće, u najboljem slučaju. Tuga, krivnja, strah i činjenje zla povezani su s umorom (Izreke 4,16; Psalam 6,6; Psalam 77,4).

Što bismo činili s više vremena?

U svojoj knjizi Svakodnevno u Njegovoj prisutnosti, autor Andrew Murray spominje “zauzet život” ili “zauzete živote” najmanje šest ili sedam puta. Možda znate da je, osim što je pisao, Andrew Murray bio učitelj i kršćanski pastor. Onaj koji je živio i pisao sredinom do kasnog 1800-ih. u Južnoj Africi. Ne znam za vas, ali meni je teško zamisliti “užurban stil života”, kakav poznajemo danas, sredinom 19. stoljeća u Južnoj Africi. Ipak, čini se da se upravo o tome govori.

Tek u kasnijim godinama počeo sam shvaćati i cijeniti sporiji tempo života. Nije to zbog nedostatka savjeta koje sam dobivao u svojoj mladosti. Zauvijek slušamo o tome kako trebamo “zaustaviti se i pomirisati ruže”, iz svih vrsta knjiga za samopomoć. No to se činilo nemogućim. Dok smo odgajali našu djecu, naravno, dani i tjedni bili su ispunjeni beskrajnim aktivnostima i gužvom. Ali ako budem iskren, kad nisu bila djeca, ostatak vremena ispunio sam poslovima.

“Morao sam” se truditi kako bih napredovao. Moj posao je zahtijevao predanost! Imao sam ljude koji su računali na mene. Sjećam se da sam drugima govorio da ću izmisliti kalendar koji će imati trideset sati svaki dan i osam dana u tjednu i znao sam da će se prodavati kao vrući kolači. Ali čak i da sam imao svo to vrijeme, bez potrebe za spavanjem, našao bih način kako da ispunim to vrijeme, sve dok ne bih zauzeo svaki slobodan trenutak. Što je patilo zbog toga? Moj odnos s Gospodinom. S mojom obitelji. Moj mir i radost. Moje zadovoljstvo. Pa ipak, koliko nas čini isto? Da svaki od nas ima osam sati više u svakom danu, koliko bismo toga vremena ispunili beskrajnom težnjom za više?

Psalam 127, 2 uči nas: „Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.“ Ovaj stih je napisan u kontekstu kako “ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se graditelji trude“. Čini se kao da ispunjavamo svaki budni trenutak, pokušavajući postići više. Još samo malo. Kad bismo barem imali malo više u banci, mogli bismo uzeti malo slobodnog vremena. Samo da imamo veću kuću, onda bismo bili sretni. Kada bismo barem. Ipak, kada se dogodilo “da samo”, to nije poboljšalo našu razinu sreće.

Apostol Ivan nam govori: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.“ (1. Ivanova 2, 16)

Ponos života. Koliko vremena ispunjavamo da bismo to postigli? Koliko vremena provodimo pokušavajući održati korak s očekivanjima naših prijatelja, susjeda i marketinških poruka, koje nam neprestano govore kako nismo dovoljno dobri, kako nam treba još, još, više? Do sreće nas dijeli još samo jedna kupnja. No, što više imamo, više se ponosimo sobom. Što više naš um nam govori sve što smo postigli, ipak mi zaboravljamo koliko nam je Bog potreban. U materijalnom prosperitetu ne možemo pronaći istinsku poniznost.

U potrazi za mirom i radošću

Toliko vremena provodimo radeći u svom životu, da zaboravljamo raditi na svojim životima. Zaboravljamo potrošiti vrijeme kako bismo konačno pronašli sreću, koju uistinu tražimo. Mislimo da smo sve bliže onome što želimo, ali nikad nismo zadovoljni. Zato što nas “požuda tijela, požuda očiju i oholost života” ne mogu zadovoljiti. Zapravo, uspijevaju jer rade suprotno. Pritisak tih stvari krade naše zadovoljstvo, naš mir i našu radost. Dugi niz godina moj omiljeni stih, zapravo prvi kojeg sam naučio napamet, bile su Isusove riječi iz Matejevog evanđelja:

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ (Matej 11, 28-30)

“Ja ću te odmoriti.” „Pronaći ćete spokoj dušama svojim.” Kada ste zadnji put noću ležali budni u krevetu, ne možete zaspati, jer ste bili zadovoljni? Stres i briga kradu nam san. Zadovoljstvo i mir donose nam odmor. Znam li točno zašto nam je Gospodin dao san? Naravno da ne. Ali ne moram znati sve odgovore. Ne moram sve to shvatiti; samo trebam vjerovati da Bog djeluje. Vjerujem Mu da ima sve odgovore. Uostalom, on je Bog, a ja nisam. Gospodin je znao koje će biti naše slabosti kada nas je stvorio i pokušao nas spasiti od nas samih, ugrađujući u nas potrebu za snom. Za ostatak koji donosi istinski mir i radost u našim srcima.

Zaista, Gospodin je uvijek znao što je najbolje za nas. Spavanje. Miran, spokojan san. Kakav nevjerojatan dar od Boga.

Autor: Greg Grandchamp; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com

PROČITAJTE JOŠ: