Henokova knjiga drevni je židovski apokaliptični tekst koji stoljećima izaziva veliko zanimanje vjernika i povjesničara.
Ona sadrži fascinantne izvještaje o podrijetlu demona, palim anđelima poznatim kao Stražari te o legendarnim Nefilima. Neke od tih priča utjecale su na određene teološke ideje i čine se dosljednima s onim što čitamo u 6. poglavlju Knjige Postanka o padu sinova Božjih.
Iako su njezini dijelovi pronađeni među svitcima s Mrtvog mora, što potvrđuje njezinu starost, ona nikada nije postala službeni dio biblijskog kanona. Ono što većina poznaje kao Henokovu knjigu zapravo je prva od triju knjiga koje su pisane u različitim vremenskim razdobljima.
Postoje rasprave o autorstvu, pri čemu neki vjeruju da ju je napisao sam praotac Henok, dok drugi smatraju da je nastala mnogo kasnije.
Kriteriji za priznavanje nadahnutog teksta
Riječ “kanon” potječe iz klasičnog grčkog jezika i označava mjerilo ili ravnalo. Da bi neka knjiga bila uključena u Sveto pismo, morala je zadovoljiti stroge parametre koje su postavili rani crkveni vođe. Ti su se kriteriji temeljili na tri ključna čimbenika: božanskim kvalitetama teksta, općoj prihvaćenosti unutar rane Crkve i izravnoj povezanosti s apostolima.
Biblijski kanon konačno je ratificiran na saboru u Kartagi oko 397. godine, a Henokova knjiga tom prilikom nije uvrštena. Iako njezini dijelovi nude povijesnu vrijednost, u određenim se točkama tekst udaljava od biblijskog pogleda na svijet.
Rana Crkva stoga je zaključila da njezini zapisi nisu u potpunosti dosljedni s ostatkom nadahnutog Pisma koje danas poznajemo kao Bibliju.
Povijesni izvor, a ne temelj doktrine
Rani kršćani jesu poznavali i čitali Henokovu knjigu. Čak je i Juda, Isusov brat, citira u svojoj poslanici, što dokazuje da je bila cijenjena kao edukativno štivo.
Danas je Etiopska pravoslavna crkva jedina koja je smatra dijelom Pisma, dok je sve ostale veće denominacije drže izvan kanona. Ona se svrstava u pseudepigrafe, što su spisi koji se pripisuju biblijskim ličnostima, ali nisu dio službene objave.
Važno je napomenuti da izvanbiblijski spisi mogu ponuditi uvid u povijesni kontekst, ali ne smiju zamijeniti Bibliju. Prema 2. poslanici Timoteju, svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje. Biblija mora ostati konačni autoritet i mjerilo po kojem tumačimo sve ostale tekstove.
Kršćani mogu čitati Henokovu knjigu kao povijesni alat, ali uz veliku dozu razlučivanja i bez davanja doktrinarne težine njezinu sadržaju.
