U Matejevu evanđelju, u jezivom opisu raspeća, nailazimo na detalj koji na prvi pogled izgleda sitan, ali zapravo otvara duboko teološko pitanje. Matej piše: „Dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti.“ (Mt 27,34).
Malo kasnije čitamo da mu je ponuđen i ocat. Marko potvrđuje isti prizor, samo s razlikom da spominje mirtu (Mk 15,23). Luka i Ivan, pak, bilježe da je Isus u jednom trenutku ipak pio vino. No, što to zapravo znači? Što se to nudilo Isusu na križu?
Povijesno gledano, u rimskoj praksi postojala je okrutna rutina: osuđenici na smrt, posebno oni koji su visjeli na križu, dobivali bi napitak pomiješan s biljem ili žuči, kako bi im se barem donekle otupila svijest i prigušila bol.
To nije bio čin službene milosti, nego gorka gesta kojom se ponekad olakšavala agonija umiranja. Povjesničari bilježe da su upravo pobožne žene, u znak suosjećanja, znale donositi takve napitke onima koji su visjeli na križevima. Bio je to, u vremenu brutalnosti, rijedak tračak ljudskosti.
Ipak, Evanđelja bilježe da Isus odbija taj napitak. Zašto? Zar ne bi bilo prirodno prihvatiti makar malo olakšanja u nepodnošljivoj agoniji?
Isus nije došao samo umrijeti
Tu dolazimo do same srži otajstva križa. Isus nije došao samo umrijeti, nego je došao potpuno iskusiti bol, poniženje i teret grijeha svijeta. Da je prihvatio napitak koji bi umanjio bol ili ga makar djelomično odvojio od stvarnosti, njegovo bi iskustvo patnje bilo nepotpuno. Njegova misija nije bila da izbjegne bol, nego da je u potpunosti primi na sebe. Time pokazuje da spasenje nije došlo „prečacem“, nego kroz svu puninu ljudske muke.
Engleski pjesnik i teolog 19. stoljeća, John Keble, sažima to ovako: „Želio si sve osjetiti, kako bi mogao sve sažaliti.“ Drugim riječima, Krist je htio doživjeti patnju u njezinoj krajnjoj dubini kako bi mogao biti savršeni Veliki Svećenik, onaj koji razumije i suosjeća sa svakom ljudskom boli (usp. Heb 4,15). Njegovo odbijanje „anestetika“ križa bilo je svjesno odricanje radi nas.
Kasnije, kada mu je ponuđen ocat da ugasi žeđ, Isus ga prihvaća – ne zato da ublaži bol, nego da bi ispunio Pismo (Iv 19,28–30). Time pokazuje da svaka gesta, svaka riječ i svaki čin na križu nisu bili slučajni, nego dio Božjeg plana otkupljenja. On prihvaća piće koje produljuje život tek toliko da dovrši svoje poslanje, ali odbija ono što bi ublažilo agoniju.
Ovaj detalj iz evanđelja podsjetnik je nama vjernicima na cijenu našega spasenja. Krist nije birao lagši put. Nije potražio olakšanje, nego je izabrao puninu patnje kako bi nama donio puninu života. Njegovo odbijanje napitka nije znak tvrdoglavosti, nego savršene ljubavi. Ljubavi koja ne traži svoje, nego daje sve – do posljednjeg daha.
Stoga, kad god promišljamo o križu, prisjetimo se da je svaka kap Isusove boli bila dragovoljno prihvaćena. Naš Gospodin nije samo umro za nas – On je svjesno odlučio osjetiti svu bol našega grijeha, kako bi nam otvorio vrata vječne slobode i radosti.
