Upravo vjenčan i tek upisan na teološki fakultet, sjedio sam u prvim redovima svojih predavanja, pokušavajući upiti sve što mogu. Znao sam da imam jako puno toga za naučiti.
Jednog dana iskusni profesor nas je upozorio koliko se često preljubi događaju u običnim lokalnim crkvama. Nisam mu vjerovao. U svom mladenačkom nedostatku iskustva pretpostavio sam da problem više govori o njegovoj službi nego o crkvi u cjelini. Moj zaštićeni život, zajedno s pričama iz medija o preljubu među poznatim kršćanskim vođama, uvjerio me da se preljub događa negdje daleko, ljudima koje osobno ne poznajem.
No nakon dvadeset godina braka i pastoralne službe, vjerujem svom profesoru. I mislim da biste i vi trebali. Koliko god brak bio snažan, muževi i žene trebaju ozbiljno shvatiti Pavlovo upozorenje: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Korinćanima 10,12).
Vidite li opasnost?
Prvi ključni korak „paziti“ jest priznati da se preljub doista događa u našim lokalnim crkvama, među kršćanima koje poznajemo i volimo. Neki vjernici to već vrlo dobro znaju, dok drugi to tek trebaju naučiti (kao što sam ja morao u mladosti).
Dvadeset godina nakon tog predavanja na teološkom fakultetu, mogu se sjetiti desetak slučajeva preljuba među ljudima koje sam osobno poznavao. To je previše majki i očeva, muževa i žena, prijatelja i crkvenih članova koji su prouzročili više štete nego što su ikada mogli zamisliti.
Često ti muškarci i žene nisu imali samo supružnika nego i djecu, pa se razmjer posljedica širi na možda stotinu ljudi. U to nisu uključeni oni koji su bili korak dalje: bliski rođaci i braća i sestre u vjeri koji su s njima sudjelovali u malim grupama, proučavanju Biblije i različitim službama. Učinak je potresan.
To je dio onoga na što Pavao misli kada nas upozorava da budemo oprezni kako ne bismo pali u seksualni grijeh. Trebamo vjerovati da to nije samo udaljena mogućnost, nego stvarna opasnost za svakoga od nas.
Nije nesreća
Je li riječ „pad“ uopće ispravna za opis preljuba? Kada govorimo o padu, obično mislimo na nesreću bez moralne odgovornosti.
No u Bibliji duhovni pad ne podrazumijeva puku slučajnost. Isus govori crkvi u Efezu: „Sjeti se… odakle si pao; obrati se i čini prva djela“ (Otk 2,5). Poslanica Hebrejima kaže: „Trudimo se, dakle, ući u taj počinak, da nitko ne padne po istom primjeru neposlušnosti“ (Heb 4,11). Oba teksta, i mnogi slični, pokazuju da naše odluke i navike oblikuju hoćemo li stajati ili pasti — i da smo stoga odgovorni kada padnemo.
Na ovaj način to možemo razumjeti: ako se poskliznemo na zaleđenim stubama nakon zime, uzrok može biti nepažnja, ali ne nužno moralna krivnja. No ako svakodnevno prolijevam vodu po tim stubama i nastavljam to činiti i kada dođe zima, tada sam odgovoran za led koji nastane — i moj pad više nije nesreća.
Tako Biblija govori o padu. Adam i Eva nisu se samo poskliznuli. Kada Pavao upozorava da pazimo da ne padnemo, misli na obrasce svetosti ili grijeha koje oblikujemo kroz vrijeme — i na našu odgovornost u njima.
Može li se to stvarno dogoditi meni?
Možda i dalje razmišljaš: može li se to dogoditi meni? Nama?
Biblija nas potiče da na to pitanje gledamo iz dvije perspektive. S jedne strane, nezdravo je i štetno stalno živjeti u strahu da bi se dvoje zrelih vjernika, oboje u braku, mogli iznenada upustiti u odnos koji razara sve. Neutemeljena paranoja ne odražava zdrav biblijski pogled na čovjeka. Vjernici ne završavaju jednostavno „niotkuda“ u tuđem krevetu. Kao što Aron nije mogao reći Mojsiju da je zlatno tele samo „ispalo iz vatre“ (Izl 32,24), tako ni moralni pad ne nastaje bez dubljeg procesa.
No s druge strane, ako prestanemo hodati s Gospodinom u srcu, ako odbacimo svakodnevno pokajanje i počnemo opravdavati „male“ grijehe jer smo umorni ili mislimo da smo zaslužili olakšanje, tada se doista možemo udaljiti od Krista i povrijediti druge na načine koji nam se danas čine nezamislivima. Duhovna rupa iskopana žlicom, a ne bagerom, ipak s vremenom postaje krater.
Rat protiv „malih“ grijeha
Pavlove riječi neposredno prije 1 Kor 10,12 pokazuju da se mali grijesi mogu zbrajati u velike posljedice. Tako je bilo i s kraljem Davidom. Dok čitamo: „U proljeće, u vrijeme kad kraljevi izlaze u rat“, vidimo da je David već razvio obrazac povlačenja i prepuštanja drugih zadacima, pa mu slanje ljudi i dovođenje Bat-Šebe nisu izgledali posebno pogrešno (2 Sam 11).
U braku, česti sukobi bez pomirenja i tihi prijezir bez pokajanja mogu postati smrtonosni — osobito kada su povezani s ubrzanim načinom života koji ne ostavlja prostor za odmor s Bogom i međusobnu blizinu. Tada komplimenti drugih, poput „Kako si dobar opskrbitelj“ ili „Kako uspijevaš ostati u formi uz sve obveze“, mogu dobiti opasnu snagu. Moramo, radi ljubavi, voditi rat protiv grijeha koji se čine malenima, protiv zamjerki koje izgledaju beznačajno i hladnoće koja se čini nevažnom.
Pavao odmah nakon upozorenja dodaje: „Nije vas zadesilo iskušenje koje nije uobičajeno za čovjeka“ (1 Kor 10,13). Čak i zdravi brakovi prolaze kroz uobičajena iskušenja koja stvaraju pukotine u savezu. Ključno je hoćemo li ukloniti klin ili ga dodatno zakucati.
Zato Pavao i obećava: „Vjeran je Bog; neće dopustiti da budete iskušani preko svojih snaga, nego će s iskušenjem dati i izlaz da ga možete podnijeti“ (1 Kor 10,13).
U dvadeset godina službe vidio sam mnoge brakove i službe koje su se raspale. No vidio sam i vjernu Kristovu ljubav koja liječi i obnavlja ljude na načine koji su mi prije bili nezamislivi. Vidio sam kako Bog daje izlaz i snagu za ustrajnost.
Postoji strašna mogućnost pada, ali postoji i predivno obećanje ustrajnosti i izbavljenja.
Autor: Benjamin Vrbicek; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje koje vrijedi za Novizivot.net
