Što znanost kaže o muškarcu i ženi i što nas priroda uči? Uči nas da su spolovi stvarni i da su muškarci i žene različiti.

Jedan od najvećih izazova za kršćane, koji žele govoriti o temi poput ”biblijske muškosti i ženskosti”, jest da sama zamisao o mogućnosti takvih razgovora zvuči čudno za moderne slušatelje. Često se ostavlja dojam kao da kršćani pokušavaju nametnuti svoje načine razmišljanja prema drugima. 

No, to što je netko muškarac ili žena ne bi trebala biti zagonetka, omotana u misterij, skriven unutar enigme. Ne, ako želimo ”biblijskom muškošću i ženskošću” pokazati ljudima da je to normalno, onda su kršćani ti koji trebaju pokazati da je to normalno. Ne normalno u skladu s izmjenjujućim standardima društva naravno, već normalno u smislu da je normalno s obzirom na ono što muško i žensko jest. Biblijska seksualnost je normalna, jer je Bog tako stvorio svijet. Biblijska seksualnost je prirodna. 

No kako da ovo demonstriramo? Stereotipi i anegdote neće funkcionirati. Treba nam nešto više. Tu dolazimo do prirodnog otkrivenja. 

Priroda i prirodno otkrivenje

Izraz ”priroda” mnoge može potaknuti na razmišljanje o emisijama i dokumentarcima u kojima se obrađuju teme iz prirode i okoliša. To nije pogrešno, ali to je samo dio onoga što kršćani smatraju pod prirodnim otkrivenjem. Da, prirodno otkrivenje uključuje i bića kao što su konji (Mudre izreke 26, 3) i mravi (Mudre izreke 6, 6). Uključuje također i aspekte stvaranja kao što su zvijezde i nebesa. (Psalam 19, 1) Možemo čak naučiti i o Božjim ”nevidljivim atributima u stvarima koje su stvorene”. (Rimljanima 1, 20) 

No prirodno otkrivenje također uključuje i ljudsku prirodu; osnovu poznavanja Boga, čak i smrtnost koja je utaknuta u svako ljudsko srce. (Rimljanima 1, 18; 32; 2, 14-15) Apostol Pavao je govorio o prirodi i kada je naučavao muškarce i žene o tome kako se trebaju odijevati i kako se trebaju ophoditi prema suprotnom spolu na javnim mjestima. (1. Korinćanima 11, 14)

Kada kršćani govore o ”prirodnom otkrivenju”, ono što oni misle pritom jest da je Bog stvorio svijet, uključujući ljude i ljudsku prirodu, na način koji je nematerijalan, trajan i konzistentan. Nakon pada, priroda biva onečišćena, grijeh ju prlja, no poruka otkupljenja ne znači spasenje od prirode ili njezino odbacivanje, već obnovu prvotne dobrote prirode i pravilnog reda stvari, sve do završetka kakav je on trebao biti; štovanja i zajednice s trojedinim Bogom. Biblijski govoreći, većina ljudi i dalje može prepoznati prirodu i ono što ona naučava. To ih ne može dovesti do spasenja, ali ih to drži odgovornima. 

Stoga, u vezi našeg razgovora o muškosti i ženskosti, priroda nas uči da su muškarac i žena stvarne kategorije, a ne društveni konstrukti. Muškost i ženskost su stvarna, stvorena tijela. Iako o ovoj temi postoje dugi i slojeviti razgovori u povijesti filozofije, želio bih govoriti o ovoj temi tako što ću naglasiti neke od najnovijih otkrića znanstvenika. Mogli biste se iznenaditi ovim otkrićem. Premda živimo u dobu sekularizma, stvarnost je baš tvrdoglava. 

Do svake stanice 

Nedavna otkrića u ljudskoj genetici otkrila su da je čovječanstvo fundamentalno dimorfno, što znači da se ljudska priroda sastoji od muškog i ženskog. U svome djelu iz 2001. godine, koje je nastalo za Institut zdravstvenog savjeta u vezi razumijevanja biologije spola i razlike u spolovima, Theresa Wiseman i Mary-Lou Perdue zaključile su: „Muškarci i žene imaju djelomično različite genome“. To ih je dovelo do zahtijevanja istraživanja spola na staničnoj razini. Pozivu na takvo istraživanje odazvala se Paula Johnson 2013. Ona je izjavila: „Svaka stanica ima spol. To znači da se muškarci i žene razlikuju na staničnoj i molekularnoj razini. To znači da se i naši organi razlikuju, od mozgova, srca, do pluća i zglobova“. Sve to znači da nas i priroda uči da je Bog stvorio muško i žensko. 

Takve tjelesne razlike između muškaraca i žena najočiglednije su u svijetu profesionalnog športa. S obzirom na to da transrodna ideologija dobiva sve više na društvenoj prihvaćenosti, športaši koji su biološki i genetski muškarci, počeli su se natjecati u ženskim, športskim ligama, s naravno jasnim rezultatima. U više situacija prirodna razlika bila je više nego očigledna, čak i za simpatizere takve ideologije. 

Ultra-popularni voditelj podcasta i stručnjak za miješane borilačke vještine, Joe Rogan prosvjedovao je da se ljudi s muškim tijelima ne bi trebali natjecati protiv ljudi koji imaju ženska tijela. Tvrdio je da muška tijela imaju gušće kosti, veće ruke i veću mišićnu masu. Ovo je dovelo do malene kontroverze, no Rogana je podržala znanost. Doktorica Ramona Krutzik objasnia je da su Romanovi komentari točni. Osim toga, doktorica Krutzik ukazala je na to da, zbog genetskog i hormonskog traga, muškarci imaju znatno više razine agresije od žena. Osim jasnih anatomskih osobina, muškarci imaju čak i drugačiju ”kemijsku šminku”. 

Stvoreni za vodstvo 

Tvrdnja o agresiji muškaraca nešto je što su primijetili i znanstvenici društvenih znanosti. 1973., Steven Goldberg objavio je djelo ”Neizbježnost patrijarhata”. U njemu je govorio o tome da biološke razlike između muškaraca i žena objašnjenje činjenice da su uglavnom muškarci vođe u društvenim i političkim institucijama. Ono što je još važnije, Goldberg je obavio istraživanje različitih društava, na razini cijelog svijeta. Nije se ograničavao samo na ”zapadnjačka” društva. Svoju je knjigu nadopunio 1993., komentarom ”Zbog čega muškarci vladaju”, gdje je naglasio statistike iz suvremenih radnih mjesta, ali je ponovno potvrdio svoju glavnu tezu. U svome eseju iz 1991., on to ovako objašnjava: 

„Upravo je veća sklonost muškaraca da dominacijom i ponašanjem postigne reakcije u pogledu hijerarhije i statusa, koji je ukorijenjen u neuroendokrinološkim razlikama između muškaraca i žena. Slobodno govoreći, to možemo konceptualizirati kao neuroendokrinološki ukorijenjenu veću mušku konkurentnost, koja se postiže hijerarhijom ili statusom kada postoji hijerarhija ili statusna diferencijacija“. 

Za Goldberga, to znači da postoji znanstveni dokaz koji ukazuje na to da muškarce puno više zanima sukob i natjecanje, dok su žene više sklone njezi, brizi i izgradnji odnosa. Muškarci će radije preskočiti osobne detalje i odmah prijeći na stvar, dok žene žele upoznati svog partnera u razgovoru puno intimnije. Goldberg vjeruje da je ovo objašnjenje zbog čega muškarci žele nametnuti svoju dominaciji u zadobiti vodstvo u društvu. Treba biti napomenuto kako Goldberg ne uvodi etički aspekt u svoje definicije. No ono što je važno jest njegova identifikacija i objašnjenje jasne, općenite istine o muškarcima i ženama. 

Što dječacima i djevojčicama treba 

Takve tvrdnje su doista zapanjujuće, možda čak i uvredljive, no nastavljaju isplivavati. Jordan Peterson, popularni psiholog i pisac, došao je do sličnih zaključaka. U svojoj knjizi, 12 pravila za život, Peterson kaže: 

„Dječaci se puno manje slažu (slaganje kao osobna vrlina povezana sa suosjećanjem, empatijom i izbjegavanjem sukoba) tjeskobi i depresiji, barem nakon što oba spola dosegnu pubertet. Dječake počinju zanimati stvari, djevojčice počinju zanimati ljudi. Ono što je najviše zapanjujuće jest to da su ovakve razlike, na koje snažno utječu biološki faktori, najviše izraženi u skandinavskim društvima, gdje se jednakost spolova najviše forsira, što je oprečno s tvrdnjama onih koji guraju svoju floskulu da je spol društveno uvjetovan. Nije. Tu nema rasprave. Postoje podaci“. 

Umjesto dominantnosti, Peterson spominje slaganje i neslaganje. Dječaci su puno više tolerantni na neslaganje. Često, neslaganje nastaje kao očekivanje i potreba za društvenu interaktivnost muškaraca. Peterson vjeruje da to ima duboke implikacije na obrazovanje i mentorstvo dječaka i djevojčica. Dječaci i djevojčice trebaju drugačije pristupe i često trebaju vodstvo i privrženost od različitih ljudi. 

Tinejdžeri posebice trebaju privrženost od drugih muških i starijih muškaraca, posebice njihovih očeva. Tinejdžerima trebaju izazovi u pogledu natjecanja i sukoba, ali na konstruktivan, a ne destruktivan način. Oni se ne trebaju boriti, već hrvati. Djevojčice, s druge strane, trebaju biti podučene tome kako da upravljaju svojim osjećajima i osobnim odnosima, kao što su empatija, na načine koji su umjereni, a ne sveprožimajući. One trebaju biti naučene tomu kako da se predaju odnosima, a da ih ti odnosi pritom ne prožmu. 

Ta dva područja naglaska međusobno ne isključuju jedno drugo, jer postoje zajedničke, moralne istine u oba, no dubina utjecaja i kompleksnosti njihove društvene manifestacije zaista se razlikuje ovisno i spolu. 

Naravno, svako od tih učenja može se ispitivati i analizirati. Niti jedno od njih nije savršeno i nepogrešivo. Različite iznimke su moguće. Zasigurno postoje muškarci i žene koje u manjoj mjeri odgovaraju ovim pravilima. No stvar postaje puno jasnija kada se promatrač udalji od stabala kako bi promotrio šumu u cijelosti. 

Za kršćanina ovo ima savršenog smisla. Različita društvena izražavanja muškosti i ženskosti ne samo da demonstrira naša neurološka i kemijska stvarnost, već i stvarnost Božjeg stvaranja. Bog je na takav način stvorio muškarce i žene. Muškarac je glava, žena je tijelo. (1. Korinćanima 11, 3; Efežanima 5, 23) Ovo ima tjelesne, moralne i socio-političke implikacije. 

Uistinu čovjek u Kristu 

Stoga, što nas priroda uči? Uči nas da su spolovi stvarni i da su muškarci i žene različiti. Također nas uči da muškarci i žene posjeduju određene anatomske, psihološke i fiziološke razlike. Za kršćane, to znači da imamo različite sposobnosti. To također znači da imamo različite duhovne prilike i izazove. 

Ako je Bog stvorio muškarce za vodstvo i za pretpostavku požrtvovne odgovornosti radi dobra za one koje muškarac vodi, onda bismo trebali pretpostaviti i to da grijeh izokreće ovakve ciljeve prema dominaciji i osvajanju. Mladi muškarci lako mogu biti zavarani svojim apetitima. No ispravan način za ispravljanje takvih grješnih inklinacija ne leži u brisanju svakog apetita za natjecanjem ili čak i sukobom. Feminizacija muškaraca je pogrešna. Umjesto toga, najbolji način za ispravljanje nereda je reorganizacija, ukazivanje na pravilan način kako muškarac može biti muškarac. Isto vrijedi i za žene. Grijeh je njihove vrline izokrenuo u poroke. Pokajanje s druge strane, ispravlja sva iskrivljena mjesta. Pastori i kršćanski vođe trebali bi djelovati sa zrncem prirode i trebali bi disciplinirati i usmjerivati naše antropološke sposobnosti prema plemenitim ciljevima. 

Kršćanski pastori i učitelji ne bi se trebali bojati razgovarati o tim specifičnim aspektima stvarnosti. Prirodno otkrivenje, kada se pravilno razumije, zapravo će proširiti naše razumijevanje posebnog otkrivenja i dovesti nas do punijeg, pravilnijeg, preciznijeg i učinkovitijeg naučavanja o muškarcima i ženama. 

Ovo je samo uvod u studiju koja bi mogla potrajati cijeli život. Ono što vidimo u prirodnom otkrivenju je stvarno. Da citiram Jordana Petersona: „Podaci su tu“. A ti podaci podržavaju biblijska učenja. Biblija uči naravno, puno više. Ona nas uči da će grješnici pogrešno upotrijebiti prirodu, radi sebičnih ciljeva i osvajanja. Bez milosti, priroda postaje okrutna. No, milost ne otklanja prirodu, već je obnavlja u njezino pravo stanje. Bog obnavlja naše originalno biće na najpotpuniji način kroz svoga Sina. Zaista, samo kroz kršćanske milosti, poput odricanja od svog grešnog dijela prirode i duhovne zajednice, muškarci i žene mogu biti, u Kristu, pravi i pravilni muškarci i žene. 

Autor: Steven Wedgeworth; Izvor: Desiringgod.org 

PROČITAJTE JOŠ: