Slaviti Boga je zadaća svakog vjernika. Ne zato što vjernik nema drugog posla, ili zato što za ništa drugo nije sposoban, već stoga što je to rezultat živoga Boga u njemu.

Foto: James Robertson/Freeimages.com
Foto: James Robertson/Freeimages.com

Spasenje kojim smo darovani u nama tvori iskru koja postupno postaje plamenom. Taj plamen predstavlja neutaživu želju za Božjom blizinom. Taj plamen koji je u nama predstavlja ljubav koju nam Otac daruje iz razloga kako bi znali da smo njegovi i da tom ljubavlju, koje smo dio, proslavljamo Boga među narodima te širimo Radosnu vijest Kristove smrti, uskrsnuća i ponovnog dolaska. Slavljenje Boga rezultat je vatre koja se poput šumskog požara širi okolinom, sve dok svako stablo ne bude u plamenu. Slaviti Boga znači slaviti sve dok svaki čovjek ne bude pod istim plamenom ljubavi, sve dok svatko u našoj okolini ne izgara od ljepote Kristova imena koje je jedino dano od početka svijeta za žrtvu i spasenje. Poput šumskog požara naše se slavlje širi i prelazi na druga stabla. To je vatra ljubavi, žrtvovanja, i vječne slave Božje koja se očituje u nama jer smo mi u njemu.

Slaviti Boga ne znači samo prisustvovati euharistijskom slavlju, slaviti ne znači samo glumiti u predstavama, igrokazima, okupljati  zajednicu na molitvene sastanke, pjevati u bendovima! Slaviti Boga znači truditi se da svaki korak, svaki potez, bude na slavu Božjega imena. Možemo li reći da je svaki naš potez za slavu Boga? Možemo li reći da je sve što činimo njemu na dar? Možemo li reći da je svaki naš potez pravednička žrtva? Možemo li uistinu tvrditi da je sve što činimo za Boga?

PRIMJER KAJINA I ABELA

Već u knjizi Postanka imamo primjere prvog slavljenja Boga. Već tamo imamo prvu iskrenu slavljeničku žrtvu ili dar, no imamo i prvu neiskrenu.  Kajin i Abel slavili su Boga svojom žrtvom, plodovima svoga rada. Godinu dana boravili su na pašnjacima i povrtnjacima kako bi učinili nešto za hranu za preživljavanje i tim plodovima prinijeli su žrtvu Jahvi kao žrtvu zahvalnicu. Dar koji su prinijeli Bogu dar je zahvale i svjesnosti da Bog igra ključnu ulogu u životima ljudi. On je taj koji daje hranu, On je taj koji nas liječi i brani. On je taj koji Jest, i sve što je ispod Njega dužno ga je slaviti jer bez Njega nema ničega. Samo pustoš, pepeo, prah.

Postavlja se pitanje, zašto je Abelova žrtva, Abelov dar i način slavljenja bio uslišen, odobren i osmijehom prihvaćen dok je Kajinov dar bio odbačen na način da Bog nije htio ni pogledom svratiti na njegovu žrtvu? U čemu se te dvije žrtve razlikuju, zbog čega je Kajinovo slavlje bilo prihvaćeno a Abelovo odbačeno?

Engleski teolog Brooke Westcott u ovome stihu primjećuje sljedeće: „U cjelini gledajući čini se da je najprirodnije u žrtvi vidjeti sredstvo po kojem je (netko) primio svjedočanstvo, a u vjeri koja je potakla prinošenje žrtve ono čime Abel još govori.“ Dakle, važna je vjera jer se po vjeri sve događa. Ukoliko je vjera iskrena i potpuna ona je nepogrešiva. Djelujući po vjeri čovjek ne može pogriješiti u načinu slavljenja Boga, no ako ta vjera izostane i sve se svodi na puku liturgiju tada dolazi do problema. Tada glazba, tekstovi, procesije zauzimaju najvažniju ulogu u našemu slavljenju a Boga ostavljamo iza sebe. Tada Bog više nije primaran već je sekundaran a ono što postavljamo na njegovo mjesto jeste sam izvođač slavlja. Dakle, kada slavimo Boga ne iz čiste djetinje vjere nego zato što moramo, ili zato što nema tko drugi, mi stavljamo čovjeka na mjesto gdje treba biti Bog i tada Bogu taj dar, ta žrtva i to slavljenje nije milo i On tu žrtvu i slavlje neće niti pogledati isto kao što nije pogledao u Kajinovu žrtvu.

Kajinova žrtva je podsmjehivanje Bogu i on ga nije ni pogledao jer je radio iz navike a ne iz ljubavi, ne iz onoga plamena koji prelazi s čovjeka na čovjeka u slavi i ljubavi. Nije slavio Boga iskreno u vjeri. Za razliku od njega Abel je učinio svoj dar u vjeri i stoga on i dalje živi. On ne živi po svojoj žrtvi, svome daru ili slavljenju već po toj vjeri koja je bila dio njega kada je dar prinosio.

Jedino po vjeri, a ne po godinama za propovjedaonicom, objavljenim albumima ili snimljenim filmovima ili održanim koncertima dolazimo do Boga Sve ostalo je laž i prema sebi, i prema zajednici i prema Bogu. Takva laž je apsolutni grijeh, a cijena grijeha jeste smrt.

SUVREMENO SLAVLJENJE BOGA

U današnje vrijeme Boga ne slavimo žrtvama okajnicama jer je to vrijeme milošću Božjom iza nas. Isus Krist je taj koji je otkupio svakog onoga kojega je Bog prije vremena odabrao za spasenje. Njegova žrtva je savršena žrtva, bez ikakve trunke sumnje ili manjka vjere. On je savršen i samo je jedan tako savršen čovjek koji na ovom svijetu nije stvoren već je rođen prije svih vjekova, On kao ljubav, on kao Janje Božje i on kao Logos,  mogao je otkupiti čovjeka za vječnost, i zato mu vječna hvala i slava.

U našim zajednicama svi slavimo Boga. Kroz nas djeluje taj plamen, ta vatra koja nas gura na slavljenje Boga. No pitanje je koliko smo iskreni u našim slavljenjima, koliko smo iskreni prema Bogu i je li naša žrtva, dar i način slavljenja uistinu Bogu mio. Gleda li Gospod blagonaklono na naš dar ili okreće pogled od njega? Što će se dogoditi s nama zbog našega načina slavljenja? glazbom u kršćanskom glazbenom sastavu bez obzira na žanr.

Slavljenje Boga sviranjem u kršćanskim glazbenim sastavima

Bendovi za slavljenje Boga vježbaju sviranje kako bi zvučali dobro na koncertima. Današnje nedjeljne službe su za neke članove modernih zajednica nezamislive bez benda koji svira uživo. No što se skriva iza pozadine takvoga benda? Je li glazba koju oni stvaraju uistinu Bogu mila. Gleda li Bog naklono na naš način slavljenja?

Ispravno slavljenje Boga je slavljenje u vjeri i iskrenom predanju.  No što mislite je li iskreno slavljenje Boga kada se namjerno kasni na probe? Kada se ne može doći na vrijeme na probu jer smo bili s nekime na kavi?  Kada dolazimo na probe jer moramo? Je li to ispravan način slavljenja? Nije! To nije slavljenje Boga! To je slavljenje čovjeka! To je slavljenje zajednice koje smo dio. Kada se bend okuplja samo zato da nauči nove pjesme za sutrašnju službu ili koncert to nije zbog Boga već zbog zajednice, a to je idolopoklonstvo.

Kada se bend okuplja da se pripremi za koncert i više se vremena provode u raspravi o garederobi koja je prihvatljiva za nošenje na pozornici nego na iskrenu molitvu to je idolopoklonstvo, štujemo slušatelje i odjevne predmete, to je zlo i to ne dolazi od Boga. Kada sviramo na pozornici i jedino o čemu razmišljamo su naši instrumenti i note i tonovi; to je idolopoklonstvo jer ne mislimo na Boga, ne dajemo poštovanje Bogu nego sebi i našim instrumentima i to je zlo, to nije od Boga, to je od Sotone!

Stoga kada se organiziraju probe za bend neka ipak u prvome planu bude Bog, a ne čovjek. Kada se sve pretvori isključivo u materijalno vratimo to na staro molitvom i iskrenim pokajanjem, javnim pokajanjem. Kada nam koncerti postanu važniji od Boga, pokajmo se i maknimo instrumente od nas jer nam te naprave onemogućuju život s Bogom.

Slavljenje Boga dolaskom na službe

Boga se štuje i okupljanjem u njegovo ime. Ako pogledamo prvu crkvu i način njihova djelovanja možemo vidjeti da im je zajednički jedan cilj, a to je život u blizini Boga. Život prve zajednice možemo vidjeti u Djelima apostolskim: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ (Dj 2,42)

Vidite, mnogim vjernicima, dakle nama, ili našoj braći i sestrama je ponekad teško doći na okupljanje. Ponekad smo umorni pa ne bismo išli, ponekad smo na kavi s nekim pa ne možemo doći, ponekad dođemo ali kasnimo. Takvo ponašanje nije ispravno. Takvo ponašanje nije po volji Gospodnjoj. Takvo ponašanje ne dolazi od Boga nego od Sotone. Zamislite da je jedan od apostola u trenucima Petrova tamničenja (Dj 12,6-17) rekao da danas ne može moliti jer mu dolazi tetka iz Efeza i mora boraviti s njom. Zamislite kakav bi to šok bio za zajednicu. Zamislite kakvo je to idolopoklonstvo postaviti nekoga drugoga ispred Boga, te svoje braće i sestara. Moramo se držati zajedno jer smo jedno u Kristu. A kada smo jedno u Kristu tada smo tijelo Kristovo: „Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist“ (1 Kor 12,12-13).

Više braće i sestara, ali jedno tijelo. Više udova, ali jedno tijelo. Zamislite da se jedan od tih udova pokvari. Da jedan od tih udova umjesto da ode u crkvu na slavljenje on odlazi na kave zato što danas „ne može“ ili ode negdje drugdje a mogao je biti u euharistijskom zajedništvu. Zamislite takvo tijelo Kristovo, je li to zdravo tijelo? Kada nas boli ruka nismo li bolesni cijelim tijelom? Kada imamo bolest bubrega ne pati li zbog toga cijelo tijelo, nije li zbog toga cijelo tijelo nesavršeno i nedoraslo obavljanju svakodnevnih zadaća? Da ne govorimo o težim bolestima. Stoga ako je jedan ud tijela Kristova bolestan izliječimo ga,  a ako je izlječenje nemoguće odstranimo ga jer bolje je bez oka ili ruke ući u Kraljevstvo nebesko nego cijelo propasti. Krist ovako govori: „Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli“ (Mt 23,13). Uistinu ne dopustimo da cijela zajednica, zbog onih koji ne čine volju Božju, bude zakinuta za odnos s Bogom.

Slavljenje Boga mora biti u potpunosti vjerno, u potpunosti utkano u istinu, i biti potpuno sveto. Bez toga nema slavljenja. Bez toga je sve laž, a na primjeru Kajina i Abela vidimo kako završava ono tijelo koje dostojno slavi Boga a kako ono koje nedostojno slavi Boga. Također u knjizi Otkrivenja ima riječi upravo o takvim crkvama koje doživljavaju sudbinu grijeha jer nisu slavile Boga na dostojan način. Sve je povezano i Bogu je sve vidljivo.

Stoga, braćo i sestre molim Vas da budemo na oprezu, jer neprijatelj više nije oko naših kuća i stanova nego je u našim domovima. Doziva nas k sebi, odvlači nas od Boga i mi mu se moramo suprotstaviti. Suprotstavljamo se slavljenjem Boga, slavljenjem u zajednici i slavljenjem u pravoj i iskrenoj vjeri. Slavimo Boga ne samo liturgijom, glazbalima, glasovima i pokretima tijela već dušom i srcem jer na kraju dana u Božje ruke ne donosimo niti gitare niti odjeću, već sami sebe, i predajemo se Njegovom sudu.

Neka naša slavljenja budu dostojna jedinog spasitelja i otkupitelja, zahvaljujmo na otkupljenju grijeha i na čudima koja čini u našim životima. Jer On je onaj koji je unio mir u život pun nemira, On je taj koji je unio svjetlo u tamu, On je taj koji je pokazao ljubav gdje je postojala samo mržnja. On je put, istina i život, i kada slavimo, sjetimo se da slavimo Njega, a ne liturgijski obred, glazbeni sastav, slušatelje ili zajednicu.

Autor: Almir Pehlić

IMAŠ KOMENTAR?