Isus Krist nije došao da bi ponudio tek malo moralnog savjeta. On je došao da raskrinka tamu i da nas spasi od nje.
Kada čitamo Evanđelja, jasno vidimo da postoje grijesi koji izazivaju Njegovu najoštriju osudu. Oni nisu samo problemi ljudi u prvom stoljeću – oni su i danas duboko usađeni u ljudsko srce.
1. Licemjerje – društvene mreže i “maskiranje”
Isus najviše udara po licemjerju. Farizeji su se predstavljali kao duhovni, a zapravo su tražili ljudsko priznanje. Danas je to toliko jasno na društvenim mrežama. Lako je prikazati se kao dobar, suosjećajan, duhovan, dok istina u srcu ostaje nepromijenjena.
Isus prezire to maskiranje jer ono vrijeđa Njegovu istinu. Biti kršćanin znači dopustiti da svjetlo obasja ono najskrivenije, a ne izgraditi savršenu fasadu.
2. Duhovna oholost – “ja sam bolji”
Oholost nije nestala. Samo se transformirala. Vidimo je u politici, na poslu, u obitelji, pa i u crkvi. Kad čovjek misli da je njegova istina veća od Božje riječi ili kad se uzvisuje nad drugima, tada srce postaje tvrdo.
Isus kaže: „Tko se uzvisuje, bit će ponižen“ (Lk 14,11). Duhovna oholost danas često zvuči ovako: „Ja sam dovoljno dobar. Ne trebam Krista.“ Ali On upravo to prezire – kada vlastito “ja” zauzme mjesto Kralja.
3. Ljubav prema novcu – iluzija sigurnosti
Nikad u povijesti čovjek nije imao toliko prilika da zaradi, investira, stvara “sigurnost”. No Isus nas podsjeća: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6,24).
Naša kultura mjeri vrijednost kroz bankovni račun, luksuz i statusne simbole. Ali Isus prezire srce koje se oslanja na novac više nego na Njega. Jer kada novac postane bog, tada izgubiš dušu. I zato je rekao bogatom mladiću da proda sve i pođe za Njim – ne zato što je novac zlo, nego zato što je njegovo srce bilo zarobljeno.
4. Nevjera – odbacivanje Krista
U svijetu gdje se cijeni “sloboda mišljenja”, često se nevjera prikazuje kao znak zrelosti i slobode. Ali Isus jasno kaže: „Ako ne vjerujete da sam ja, umrijet ćete u svojim grijesima“ (Iv 8,24).
Nevjera nije samo sumnja; to je odbijanje da se pouzdamo u Onoga koji nas jedini može spasiti. Kada društvo govori: „Vjeruj u sebe“, Krist nas zove: „Vjeruj u mene.“ On prezire nevjeru jer ona zatvara vrata Božjoj milosti i vodi u vječnu propast.
5. Sablažnjavanje malenih – odgovornost odraslih
Jedan od najozbiljnijih grijeha koje Isus spominje jest sablaznjavanje malenih. „Bolje bi mu bilo da mu se o vrat objesi mlinski kamen i da potone u dubinu mora“ (Mt 18,6).
Danas se to vidi u izokretanju istine pred djecom, u nametanju lažnih vrijednosti, u tome kad odrasli koji bi trebali štititi – umjesto toga zbunjuju i odvode ih od Krista. Isus prezire svaki čin koji uništava povjerenje i vjeru djece i mladih.
Krist prezire grijeh, ali ljubi grešnika
Na križu je Isus platio cijenu za naše licemjerje, za našu oholost u srcu, za našu pohlepu, za našu nevjeru i za sablazni koje smo činili. On nas ne ostavlja u tami, nego nas poziva na pokajanje i vjeru.
Zato se ponizimo. Ispovjedimo mu svoje grijehe. Prihvatimo Njegovu milost. Jer On, koji prezire grijeh, beskrajno ljubi poniznog grešnika koji dođe k Njemu.
„Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost“ (Jak 4,6).
