Postoji grijeh koji ne vodi u smrt. Što se pod njim podrazumijeva i na koga se odnosi, donosimo u nastavku.
“Vidi li tko brata svojega gdje čini grijeh koji nije na smrt, neka ište i dat će mu život – onima koji čine grijeh što nije na smrt. Ima grijeh što je na smrt; za nj ne velim da moli. Svaka je nepravda grijeh. A postoji grijeh koji nije na smrt.” (1. Ivanova 5, 16-17)
Mnogo se raspravlja o tumačenju ovih stihova, a ne postoji definitivan dogovor o njihovom značenju. Da bismo ih protumačili, moramo započeti s kontekstom odlomka. Fokus 1. Ivanove 5, 13-21 je sigurnost spasenja. U 1. Ivanovoj 5, 13 Ivan je uspostavio slušateljstvo rekavši: “Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega”. Naveo je razlog njegovog pisanja “da znate da imate vječni život.” U prethodnim stihovima (1. Ivanova 5, 11-12) rečeno nam je da nam je Bog dao vječni život, a taj život je u njegovom Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina, nema života.
Nakon utvrđivanja ove činjenice, Ivan se sada usredotočuje na snagu molitve. Ivan potiče vjernike da mole za one koji su počinili sve druge vrste grijeha osim onoga koji vodi u smrt. Moramo biti uvjereni da nas Bog čuje kada tražimo bilo što u skladu s njegovom voljom (1. Ivanova 5, 14-15).
Grijeh koji VODI u smrt
Grijeh koji vodi u smrt odnosi na vječnu duhovnu smrt. Takav se grijeh spominje u Marku 3, 28-29 gdje Isus kaže: “Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.”
PROČITAJTE: Što je grijeh koji vodi u smrt?
Ovaj grijeh je uzrokovan stalnom tvrdoćom srca, tvrdoglavošću i nedostatkom ljubavi prema Bogu (Marko 3, 5) i podrazumijeva svjesno odbacivanje Isusa Krista kao svoga Spasitelja i Gospodina. Kada osoba odbaci Boga i nastavi uživati u grešnom životu, predaje se svojoj pokvarenosti, kao što piše u Rimljanima 1, 24-28, i čeka je Božji sud.
Grijeh koji NE VODI u smrt
Molitve su učinkovite kada se molimo za vjernike u grijehu, koji ne vodi u smrt. Pokajanje nije jednokratni događaj na početku kršćanskog života tako da nikada više ne moramo priznati grijehe Bogu i moliti oprost. Umjesto toga, potrebno je neprestano pokajanje. Ne postoji bezgrešno savršenstvo prije “proslavljanja” naših tijela, ali ono što nam je naređeno je da se odupiremo đavlu (Jakovljeva 4, 7) i donesemo plod u skladu s pokajanjem.
Pravi vjernici mogu povremeno pasti u grijeh, ali će se uvijek vratiti pokajanjem i traženjem oprosta (1. Ivanova 1, 8-9). Trebamo se moliti da naš brat ili sestra u Kristu neprestano traže vodstvo Duha Svetoga kako bi nadvladali svoje grijehe, ponizno se kajući i donoseći plodove pravednosti. Baš kao što nam je zapovjeđeno moliti se za one koji su u takvim situacijama za obnovu, zapovjeđeno nam je pomoći im da se duhovno obnove. Galaćanima 6, 1-2 kaže: “Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti. Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!”
Zaključno, svaki grijeh je ozbiljan za Boga. Svatko tko prepozna svoje grijehe i ponizno dođe Bogu u pokajanju, primit će oproštenje (1. Ivanova 1, 5-10). Kada molimo i za druge koji su se poskliznuli o neki grijeh, Bog čuje i daje im milost da mogu nadvladati svoj grijeh i donijeti plod za Krista.
PROČITAJTE: Molitva za dublji odnos s Bogom
Svaki je grijeh za Boga ozbiljan, ali On u svojoj milosti ne kažnjava svaki grijeh smrću. Neka naša molitva i stav srca budu poput Psalma 32, 5 koji kaže:
“Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: “Priznat ću Jahvi prijestup svoj”, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.”
