Sve više starijih roditelja postavlja isto pitanje: jesu li pogriješili što su svu svoju snagu, vrijeme i ljubav uložili u djecu koja su, odrastavši, otišla svojim putem i zaboravila na njih? To nije rijedak osjećaj, niti bi trebao biti razlog za sram. Svoju bolnu ispovijest podijelila je čitateljica Sonja za portal Moje Vrijeme, sažimajući je u dvije riječi: razočaranje kćerima.
“Moram priznati da se u zadnje vrijeme sve češće suočavam s takvim razmišljanjem, a vidim da i moj suprug dijeli isto mišljenje. Naime, mi smo svoje kćeri željeli, nisu nam se ‘dogodile’. Dali smo im sve u životu: sretno djetinjstvo bez fizičkog kažnjavanja, slobodne aktivnosti koje su same birale, školovanje, brigu kada su bile bolesne. Godine odricanja da bi one imale što bezbrižnije djetinjstvo. Primale su ljubav ne samo od nas, nego i od djedova i baka.”
Danas, međutim, obje kćeri žive u inozemstvu, sa svojim obiteljima. “Potpuno zaboravile na nas. Jedva da ih viđamo. S unucima nemamo nikakvu emocionalnu vezu; nama su oni stranci, kao i mi njima. A kćeri, ako i dođu u Hrvatsku, dođu zbog prijatelja, a nama i jedinoj živoj baki jave se tek usput. Starija je čak izjavila da nema interesa dolaziti u Hrvatsku.”
Sonja priznaje da se često pita vrijedi li sav trud i odricanje. “Djeca koštaju i emotivno i financijski, a na kraju, sada pred mirovinom, suočavam se s neugodnom istinom: nemam nikoga da mi pomogne u starosti. Suprug i ja radimo sve sami, a ono što ne možemo, plaćamo drugima.”
Šest tjedana prikovana za krevet
Posebno teško bilo je razdoblje nakon njezina pada i višestrukih lomova. “Doslovno sam šest tjedana bila prikovana za krevet, od šest ujutro do pet popodne, bez vode, hrane i zahoda-a, dok suprug ne bi došao s posla.” Unatoč tome, kćeri joj nisu pružile pomoć, iako su obje medicinske sestre.
“Oboje smo duboko razočarani njima. Nemamo pojma zašto su se tako otuđile, a i ono malo telefonskih razgovora koje vodimo, svodimo na općenite stvari jer se bojimo da nas ne odbace još više. Ne tražimo od njih da nas uzdržavaju jer smo se pobrinuli za sebe. Ali ne primamo ono što smo mi osjećali prema svojim precima; zahvalnost, poštovanje i brigu. A to boli.”
Na kraju poručuje: “Nažalost, današnje generacije su generacije razmažene djece koja, zbog obilja koje imaju u svojim životima, razvijaju nezahvalnost i nepoštovanje. Naučeni su dobiti sve odmah, za ništa se sami ne trude kao naši preci i mi, sve očekuju da im se servira na pladnju.”
Ova ispovijest snažan je podsjetnik da čovjekova nada i sigurnost ne smiju biti u ljudima, pa ni u vlastitoj djeci, nego u Gospodinu. Samo On nikada ne razočarava.
