Brak je Božji dar. On je sveta zajednica u kojoj muškarac i žena, pred Bogom i ljudima, postaju jedno tijelo (Postanak 2,24). Brak nije samo društveni ugovor niti romantični aranžman, nego zavjet u kojem muž i žena obećavaju vjernost do smrti.
Apostol Pavao naziva brak „misterijem“ koji odražava odnos Krista i Crkve (Efežanima 5,32). Upravo zato grijeh u braku nije samo privatni prijestup; on ranjava dvoje ljudi, razara povjerenje i vrijeđa Boga koji je brak ustanovio.
U nastavku donosimo četiri grijeha koja kršćani moraju ozbiljno shvatiti i od kojih se trebaju čuvati u braku.
1. Preljub – izdaja saveza
Preljub nije tek fizički čin; on je razaranje zavjeta. Isus je rekao: „Svaki koji s požudom pogleda ženu već je s njom učinio preljub u srcu“ (Matej 5,28).
Preljub počinje u mislima, nastavlja se kroz potajna maštanja, a dovršava u djelu. U trenutku kada muž ili žena predaju svoje srce i tijelo drugome, oni ne samo da krše povjerenje bračnog druga, nego preziru i Boga koji je taj brak posvetio.
Posljedice preljuba nisu samo razvod ili skandal, nego duboke rane koje ostaju u dušama, često i kroz generacije. Zato Biblija jasno kaže: „Ne čini preljuba“ (Izlazak 20,14). Krist svojim Duhom daje snagu vjernicima da pobijede požudu i žive u čistoći.
2. Sebičnost – odbijanje služenja
Brak nije mjesto gdje se traži vlastito ispunjenje pod svaku cijenu, nego prostor gdje se muž i žena uzajamno daruju. Sebičnost je nevidljivi neprijatelj svakog braka. Kada muž traži da se sve vrti oko njega ili kada žena očekuje da muž stalno ispunjava njezine potrebe, brak postaje teren borbe za moć, a ne zajedništva u ljubavi.
Pavao uči: „Ljubav ne traži svoje“ (1. Korinćanima 13,5). U Kristu gledamo primjer onoga koji „nije došao da bude služen, nego da služi i da dade život svoj kao otkupninu za mnoge“ (Marko 10,45).
Brak je pozornica na kojoj muž i žena imaju priliku živjeti tu istu ljubav – dajući sebe jedno drugome u malim i velikim stvarima. Sebičnost je grijeh jer guši ljubav i vodi u otuđenje.
3. Okrutnost – u riječima ili djelima
Okrutnost u braku može biti fizička, emocionalna ili verbalna. Ona se očituje u grubim riječima, ponižavanju, ignoriranju, pa čak i u nasilju. Bog mrzi nasilje: „Jer ja mrzim otpuštanje, govori Gospodin, Bog Izraelov, i onoga koji nasiljem pokriva haljinu svoju“ (Malahija 2,16).
Okrutnost je suprotnost onome što Pavao nalaže: „Mužu, ljubi svoju ženu kao što je Krist ljubio Crkvu“ (Efežanima 5,25). Krist ne tlači svoju Zaručnicu, nego je njeguje, podiže i posvećuje. Svaka gruba riječ i svaki čin nasilja u braku vrijeđa Božji plan i donosi tamu u dom. Kršćanski brak mora biti mjesto nježnosti i sigurnosti, a ne straha i boli.
4. Duševna i duhovna nezainteresiranost
Mnogi brakovi ne propadaju zbog otvorenog preljuba, nego zbog postupne ravnodušnosti. Kada muž i žena prestanu dijeliti svoje srce, kada prestanu moliti zajedno, kada prestanu razgovarati o onome što je vječno, tada nastaje duhovna praznina.
Božja riječ nas poziva: „Pazite da u nikome od vas ne bude zlo srce nevjere koje bi odstupilo od Boga živoga“ (Hebrejima 3,12).
U braku je grijeh zanemariti zajednički život u Kristu. Duhovna nezainteresiranost vodi u udaljavanje, a udaljavanje otvara vrata mnogim drugim grijesima. Suprotno tomu, kada muž i žena zajedno kleknu pred Gospodinom, njihova ljubav se učvršćuje i njihova zajednica odražava Kristovu prisutnost.
Brak nije laka staza. Ali kada muž i žena, ruku pod ruku, kroče s Kristom, tada i kroz teškoće pronalaze radost – jer Bog ostaje vjeran svom savezu.
📖 „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Matej 19,6).
