Dok političari govore o rastu standarda i boljitku, stvarnost na istoku Hrvatske pokazuje sasvim drugu sliku.
U pet slavonskih županija čak 7.164 osobe žive od zajamčene minimalne naknade, a polovica njih nalazi se u Osječko-baranjskoj županiji.
Primjer Željka to najbolje oslikava – od socijalne pomoći od 208 eura, nakon što plati režije, ostaje mu tek stotinjak eura za preživljavanje. On, kao i mnogi drugi, svakog mjeseca odlazi u socijalnu samoposlugu, gdje se dijele paketi hrane i osnovnih potrepština.
Štefica Čučak, koja već 15 godina vodi Udrugu Rijeka ljubavi, posvjedočila je mnogim potresnim sudbinama. Jedna od njih posebno slama srce – samohrani otac s dvoje djece koji, nemoćan osigurati topli obrok, gleda kako mu djeca nakon škole zaviruju u kontejnere tražeći hranu za ručak. „Bacim djecu unutra, pa obiđu kontejnere i donesu nešto da dopunimo ručak“, ispričao je tiho, sa stidom i tugom za Dnevnik.hr.
No, teško je i onima koji su radili cijeli život. Mirovine u Slavoniji često su premale za dostojanstven život. Posebno zabrinjava podatak da je prosječna mirovina u Vukovaru čak 177 eura niža nego u Zagrebu. To jasno pokazuje razlike i nepravde s kojima se ljudi u ovom dijelu Hrvatske svakodnevno susreću.
Slavonija, nekoć bogata i puna života, danas postaje simbol iseljavanja, siromaštva i borbe za goli opstanak. Ipak, među svim tim teškim pričama, djelovanje udruga i dobrih ljudi svjedoči da ljubav i solidarnost nisu nestali. Oni su znak nade da i u najmračnijim trenucima čovjek čovjeku može biti oslonac.
✝️ Kao vjernici, pozvani smo ne zatvarati oči pred patnjom, nego biti ruke koje pomažu i srca koja suosjećaju.
