Dolazim iz religiozne obitelji, ali nismo često išli na misu. Kad sam bila mlađa, otac me je morao “prisiliti” da idem u crkvu nekoliko puta.
Nisam religiju doživljavala kao nešto dublje, već samo kao još jednu obvezu u svom životu. Trenirala sam i košarku i karate, svirala sam i gitaru. Naravno, išla sam i na vjeronauk, ali se nikada nisam posvetila Bogu kod kuće.
Sve se preokrenulo 2020. godine
Tada smo prvi put otišli u karantenu zbog pandemije Covid-19. U to vrijeme sam zbog te situacije nabavila pametni telefon.
Ali kada je mama saznala da ga koristim šest sati dnevno, ograničila je koliko ga smijem koristiti, ali nije mogla ograničiti neke sadržaje. Gledala sam puno tužnih videa na YouTubeu, što me učinilo ovisnicom (znam, čudno…).
Zbog toga sam se osjećala loše, a onda je došao drugi val pandemije i opet smo ostali zaglavljeni kod kuće. Bio je to ogroman udarac za mene, jer sam bila ponovno osuđena na “kućni pritvor”.
PROČITAJTE: Je li grijeh ako vjernik odlazi psihijatru?
U školskoj godini 2020./2021. moje se stanje pogoršalo. Počela sam zatvarati rolete na prozorima svoje sobe kako bih blokirala što više svjetla, što je stvari dodatno pogoršalo. Vrata svoje sobe držala sam zatvorena cijelo vrijeme i jako bih se naljutila ako bi netko ušao.
Prestala sam paziti na sebe, nosila sam istu odjeću tri tjedna zaredom. Počela sam gubiti apetit i, prije svega, nadu da će stvari biti bolje. Padala sam u sve dublju depresiju i imala sam sve više suicidalnih misli.
“Počela sam gubiti nadu da će se stvari ikada poboljšati”
Jednog dana, kad smo se vratili u školu, odlučila sam svemu stati na kraj. Bila sam sama kod kuće, osjećajući se istinski shrvano. Činilo mi se da nikada neće biti bolje. Otišla sam u kuhinju i uzela nož; sjećam se da sam ga stavila u trbuh s vrhom okrenutim prema meni.
Tada se nešto promijenilo. Nešto me sputavalo. Spustila sam nož i, potresena onim što sam bila spremna učiniti, vratila sam se u svoju sobu. Duboko u meni, još je uvijek gorjela mala iskra. Tada to nisam znala, ali sada sam sigurna da je to bio Isus.
Nakon toga, u meni se otvorila duboka rana. Konačno sam se mogla povjeriti svojoj majci, koja je tada stala uz mene. Rekla sam i svojoj najboljoj prijateljici. Ona, moji roditelji i moja majka bili su nevjerojatno korisni.
Nova nada u Isusu
Nisam mislila da je to bilo korisno, ali svaki put kad bih se vratila kući od nje, osjećala sam neobjašnjivu nadu i radost. Znam da je to bio Bog – ništa drugo mi nije moglo dati nadu koju je On dao.
Sada sam u trećem razredu srednje škole i trudim se svaki dan živjeti što više za Krista. Ponekad uspijem, ponekad ne. Ali neću odustati, jer mi je Isus zaista dao novi život, prenosi Aleteia.
❤️🙏🙏🙏🙏🙏🙏🙏🙏🙏🙏❤️💫🌹🌹🌹🌹🌹