Dok prolazim gradskim ulicama, često susrećem ljude koji prose. Vjerojatno se i mnogi kršćani pitaju isto pitanje: trebamo li im dati novac ili ne?
To nije jednostavno pitanje. S jedne strane, želimo biti milosrdni i pokazati Kristovu ljubav. S druge strane, želimo biti mudri upravitelji onoga što nam je Bog povjerio. Razmotrimo oba gledišta.
Argument protiv davanja novca prosjacima
Neki kršćani smatraju da nije uvijek mudro dati novac osobi koja prosi. Njihov argument nije da ne trebamo pomagati siromašnima, nego da novac možda neće riješiti stvarni problem.
Mnogi ljudi koji prose bore se s dugotrajnim poteškoćama poput ovisnosti, mentalnih bolesti, obiteljskih problema ili beskućništva. Davanje nekoliko eura može privremeno pomoći, ali ne rješava uzrok njihove situacije. Štoviše, postoji mogućnost da će novac biti potrošen na alkohol, drogu ili druge štetne stvari.
Kao potporu ovom stajalištu često se navode Pavlove riječi iz 2. Solunjanima 3,10: „Ako tko neće raditi, neka i ne jede.“
Prema ovom razumijevanju, kršćanska ljubav ne znači samo davati, nego i pomagati ljudima da preuzmu odgovornost za svoj život. Umjesto novca, neki radije podupiru pučke kuhinje, skloništa, humanitarne organizacije ili nude hranu i razgovor.
Argument za davanje prosjacima
Drugi kršćani naglašavaju da je Isus pozvao svoje učenike na velikodušnost i milosrđe. Oni ističu Isusove riječi iz Mateja 5,42:
„Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.“
Prema ovom gledištu, kada pred sobom vidimo osobu u potrebi, naš prvi odgovor ne bi trebao biti sumnja, nego suosjećanje. Nismo uvijek u mogućnosti procijeniti nečije motive niti poznajemo njegovu životnu priču. Možda je osoba doista gladna, očajna ili se nalazi u situaciji koju ne možemo razumjeti.
Zagovornici ovog pristupa često ističu da je naše davanje čin poslušnosti Bogu. Ono što osoba učini s primljenim novcem na kraju je njezina odgovornost pred Bogom.
PROČITAJTE: KRŠĆANSKO DAVANJE: Trebaju li kršćani davati, što i kome trebamo dati i koliko?
Sličan duh nalazimo u poznatoj zgodi o kršćanskom piscu C. S. Lewisu. Kada je jednom dao novac prosjaku, prijatelj ga je upozorio da će ga čovjek vjerojatno potrošiti na alkohol. Lewis je navodno odgovorio: „To je sve što sam i ja namjeravao učiniti s njim.“ Njegova duhovita opaska podsjeća nas da ni mi sami nismo uvijek savršeni upravitelji svojih sredstava.
Što možemo naučiti?
Biblija nas poziva i na milosrđe i na mudrost. Problem nastaje kada jedno odvojimo od drugoga.
Ako uvijek odbijamo pomoći, postoji opasnost da naše srce postane tvrdo prema potrebama drugih ljudi. Ako pak dajemo bez ikakvog razmišljanja, možemo zanemariti odgovornost da pomognemo na način koji doista koristi osobi u potrebi.
Možda pravo pitanje nije: „Trebam li uvijek dati novac prosjaku?“ nego: „Kako mogu pokazati Kristovu ljubav u ovoj situaciji?“
Ponekad će odgovor biti novac. Ponekad obrok, odjeća ili razgovor. Ponekad će to biti upućivanje na organizaciju koja može pružiti dugoročnu pomoć. A ponekad ćemo, nakon molitve i razmišljanja, zaključiti da u tom trenutku nije mudro dati novac.
Biblija ne daje jednostavno pravilo koje vrijedi za svaku situaciju. Ona nas poziva da budemo ljudi suosjećanja, ali i razboritosti. Možda je najvažnije da ne izgubimo srce koje vidi čovjeka u potrebi.
