U svijetu koji često sudi prema izgledu, tetovažama ili prošlosti, slika ove žene koja sjedi u crkvenoj klupi postavlja duboko pitanje: Bi li ona bila dobrodošla u tvojoj crkvi? No pravo pitanje glasi – bi li bila dobrodošla u srcu koje poznaje Krista?
Isus Krist nije tražio savršene, čiste ni društveno prihvaćene ljude. On je jeo s grešnicima, doticao gubavce, razgovarao s prezrenima. Došao je zbog izgubljenih, slomljenih, povrijeđenih. Njegova ljubav nije imala granice, a srce mu je bilo otvoreno za svakoga tko ga traži – neovisno o izgledu, odjeći, prošlosti ili stilu života.
Ova žena sa slike, sa svojim tetovažama i drugačijim izgledom, možda nosi teške priče, borbe, pobjede i rane koje nitko ne vidi. No ona je u crkvi – na mjestu gdje se traži nada, oprost, iscjeljenje. I zar to nije ono što svi tražimo?
Crkva ne bi smjela biti mjesto za savršene, već sigurno utočište za one koji su umorni, ranjeni i izgubljeni. Jer ljubav Kristova ne gleda vanjštinu, već srce. Ako je Krist mogao prihvatiti mene – sa svim mojim slabostima i padovima – kako ne bih prihvatio i ovu ženu?
Neka naša vrata i srca budu uvijek otvorena. Jer onaj tko ljubi Krista, ljubi i bližnjega. Bez straha, bez osude. Samo s ljubavlju. Baš kao što je On ljubio nas.
Uvijek, Isus je rekao ” nisam došao pravednima” Jer nitko nije pravedan svi smo prekršili Božji zakon i zaslužili smo smrt( plaća za grijeh je smrt .Rim. 6.23) ,stoga bez Krista i njegove žrtve nema spasenja.Ništa mi nismo pravedniji od ove žene, i mi i ona trebamo krista da bi bili opravdani.
Tetovažu ne može skinuti, ali što god može normalno bi bilo da promjeni, ako je postala novo stvorenje. Na primjer – frizuru
Svi smo mi Božja djeca.