Veljača 1975. godine nije bila običan mjesec za Javiera Gonzáleza, tada 37-godišnjeg službenika u Londonu. Danas, kao 87-godišnji umirovljenik, još uvijek živo pamti jutro koje mu je promijenilo život – i pogled na smrt.
Tog kobnog jutra Javier je sjedio u prvom vagonu vlaka koji se približavao stanici Moorgate u središtu Londona. Vlak, iz neobjašnjivog razloga, nije usporio – punom se brzinom zabio u zid tunela.
Prvi vagon, dug 16 metara, smrskan je na svega šest. Putnici su bili zgnječeni, nepomični, a prizor – sablastan.
Dok su ga spasitelji izvlačili iz olupine, Javier je doživio ono što mnogi opisuju kao iskustvo bliske smrti. „Vidio sam dolinu punu svjetla i rijeku uz koju su mi mahali ljudi s osmijehom. No onda sam osjetio pad – bio sam u mračnom mjestu, s dimom, krikovima i smradom raspadanja“, prisjeća se.
KLINIČKA SMRT: Jesu li raj i pakao prilikom kliničke smrti samo produkt mozga?
Proveo je pet sati zarobljen među izvitoperenim komadima metala, s ozbiljnim ozljedama kuka i brojnim traumama. „Zahvalan sam što sam izgubio svijest. Bilo je to pet sati pakla.“
Nesreća u Moorgateu ostaje najveća mirnodopska tragedija u povijesti londonske podzemne željeznice – 43 mrtva i 74 ozlijeđena. Istraga nije otkrila tehničke pogreške. Kočnice su radile, sigurnosni mehanizam bio je aktiviran, ali vozač Leslie Newson, koji je također poginuo, nikada nije zaustavio vlak. Zašto – ostaje misterij.
Danas Javier ne živi u strahu. Napisao je knjigu Karta za vječnost, gdje opisuje svoje duhovno iskustvo i trenutke između dva svijeta. „Vidjeti i raj i pakao promijenilo me zauvijek. Ostajem ovdje još malo – dok ne dođe vrijeme za novu kartu.“
