Bog ima svoj vlastiti način kako ostvariti stvari. Nije li nam rečeno da se ne brinemo ili da ne razmišljamo u sutrašnjem danu?
Ne zaboravimo da postoji plan Božji za svaki život. Kako bismo ikada to mogli zaboraviti kad je dobrota Gospodnja toliko velika? Mnogobrojni su blagoslovi dok hodamo i razgovaramo s Njim na našem putu kući.
Postoje neke duše koje se povlače od pomisli na božanski plan za njihov život, ali za mene to je jedna od najdivnijih i najutješnijih misli koja je ikada procvala poput cvijeta u vrtu moje duše.
Ako bismo morali ići svojim vlastitim putem i Krist bi nas trebao slijediti da nas sačuva na tom putu, naši dani bili bi ispunjeni tjeskobom i naše noći brigom, ali kad nas Isus vodi i mi Ga slijedimo, onda su tu spokojstvo, sladak mir i divan počinak.
U vrijeme stresa i oluje, Davidova slika pastira donosi našem srcu neiskazanu utjehu. Ponekad će put do zelene paše voditi putovima pustinje. Možda će cesta koja završava uz mirne vode biti stjenovita i gruba, ali pastir zna kraj od početka i On ljubi svoje ovce više nego da ih odvede krivim putem.
Ne sjećate li se kako su djeca Izraelova mrmljala kad su bila na svom putu do Obećane zemlje? Njihova je samovolja uništila njihovo pouzdanje u Boga i njihova im je sebičnost otela ljepotu njihove vjere.
Netko bi pomislio da bi mogli podnijeti malo poteškoća kad bi znali da će na kraju dobiti zemlju u kojoj teče med i mlijeko. Nije čudo da je Jakov mogao raditi tolike godine kad je u svom srcu sve vrijeme vjerovao da će na kraju tih godina primiti nevjestu koju je ljubio.
Bog ima plan u tvom životu
Ako su vaše molitve ostale neodgovoreno – ako ne razumijete put kojim ste vođeni – ne mrmljajte, nego krotko čekajte pred Gospodinom i jednoga dana primit ćete odgovor na svoju molitvu. Prijatelju moj, Bog ima plan u tvom životu i ako ćeš ići cestom poslušnosti, Božji divni naumi očitovat će se u tebi i kroz tebe.
Prije nekoliko godina bio sam u jednom gradu na srednjem zapadu. Zgrada u kojoj sam propovijedao bila je za jednu večer iznajmljena za neku drugu svrhu. Zbog toga nisam mogao održavati službe toga određenog dana te sam mislio iskoristiti tu priliku da se sastanem s propovjednicima obližnjega grada i razgovaram s njima o mogućnosti održavanja kampanje i u njihovu gradu.
Dogovoren je bio sastanak i trebao sam se rano ujutro dići kako bih uhvatio autobus koji će me odvesti onamo. Navio sam budilicu pored kreveta, ali nije se oglasila. Kao rezultat toga, zaspao sam. Kad sam se probudio i vidio koliko je sati, skočio sam iz kreveta, obukao se što sam brže mogao, ubacio neku rezervnu odjeću i neke papire u torbu te pojurio u hotelsko predvorje.
Činilo se kao da se tog jutra sve ujedinilo da me spriječi u mom naumu. Htio sam na brzinu pojesti doručak, ali činilo mi se kao da je konobarica bila nepotrebno spora u donošenju onoga što sam naručio. Kad sam ga konačno dobio, samo sam ga pola pojeo i pojurio kroz predvorje prema vratima.
Tu su me zaustavile dvije žene koje su htjele razgovarati sa mnom o jednom slučaju bolesti. Rekao sam im da sam u žurbi i da ćemo se vidjeti drugi put jer sad nemam vremena. Jedna od njih se uhvatila za moj kaput i glasno ustrajala da me moraju vidjeti sada.
Bojim se da sam se ozlojedio kad sam se konačno uspio otrgnuti od njih. Ne mogu reći da sam imao savršenu pobjedu. Dok sam trčao ulicom da uhvatim autobus, otvorila se torba koju sam nosio i sve što je sadržavala rasulo se na ne baš lijep način po ulici. Prolaznici su se smijali. Zacrvenio sam se, a onda i jače, kad me jedna žena, koja je prolazila u tom trenutku, vidjela u tom položaju kako skupljam stvari te uzviknula: ”Što se dogodio, dr. Price?”
Žurno sam zatvorio torbu i potrčao prema uglu ulice, samo da bih vidio kako autobus nestaje u daljinu. Dok sam se vraćao prema hotelu, rekao sam: ”Dakle, ovo mora biti loš, loš dan za mene. Ovoga jutra sve je pošlo krivo, sve kao da je sprečavalo moj odlazak – od budilice koja je zakazala do otvaranja torbe.”
Kasnije tog dana kupio sam novine i pročitao da je taj autobus skliznuo sa skliske ceste i da je u toj tragediji bilo mrtvih i ranjenih. Nikada neću zaboraviti osjećaj u svom srcu dok sam ulazio u sobu, i bacivši se na koljena, molio Gospodina da mi oprosti. Ljudi mi govore da idem malo predaleko kad govorim tu priču, ali ja je govorim i nastavljam govoriti, jer u svom srcu vjerujem da je moj Gospodin učinio sve kako bi me spriječio otići na taj put.
Bog ima svoj vlastiti način kako ostvariti stvari
To me naučilo lekciju. Molim Boga da to nikada ne zaboravim. Ona govori da nikada ne bismo smjeli pokušavati silom otvoriti vrata. Bog ima svoj vlastiti način kako ostvariti stvari. Nije li nam rečeno da se ne brinemo ili da ne razmišljamo u sutrašnjem danu? To ne znači da ne bismo trebali biti ravnodušni i bezbrižni, nego to znači da bi prva stvar u vezi s našim životom trebala biti da sve svoje pouzdanje stavimo u Gospodina.
Iznova i iznova Isus je rekao svojim učenicima da ih nikada neće ostaviti. On im nije obećao oslobođenje od opasnosti ili imunitet na kušnje, ali im je dao uputu da trebaju hodati putovima života sigurni u svoje pouzdanje u Njega. On je trebao izabrati put, a oni su ga trebali slijediti da bi zajedno hodali.
Kršćanine, ti možeš učiniti istu stvar. Mnoga su djeca Božja koja poznaju spasenje kroz krv, ali koja nisu naučila ovu lekciju o trajnom pouzdanju. Pretjerano su tjeskobni i počinju siliti stvari, a kao rezultat toga, trče ispred vodstva Gospodnjega i samo su vraćeni natrag s lekcijama koje na kraju nauče.
Autor: Charles S. Price
