Cjepiva, kreme za sunčanje i druge „laži“ u koje majke trebaju prestati vjerovati

Cjepiva, kreme za sunčanje i druge „laži“ u koje majke trebaju prestati vjerovati
Foto: Faithit.com

Bila to cjepiva, ulja, gluten, GMO ili epiduralne, majke su postale vrlo ranjive za mnoštvo lukavih laži. Treba se bojati Boga, ne našeg okoliša.

„U redu, samo ću pitati“, mlada je majka duboko uzdahnula. Skupina nas majki stajala je oko nje, s bebama na kukovima gledajući drugu djecu kako se igraju u parku. „Što mislite o… cjepivima?“.

Ta posljednja riječ bila je izgovorena u šapatu, kao da je psovka. Ta je nova majka tražila savjete i mudrost, no bila je uplašena da će stati na minu. I jest. Bilo je tako mnogo različitih mišljenja koliko je bilo i majki – a svaka se držala za svoje mišljenje s pristojnim osmijehom i stisnutom šakom.

Majke, vrijeme je da opustimo naše šake. Vrijeme je da priznamo da smo se možda ukrcali na pogrešan vlak – vlak za koji smo mislili da će nas odvesti do boljeg rasuđivanja, ali nas je doveo do straha, nervoze i međusobnog osuđivanja. Govorim o maniji koja nas je zahvatila kada je riječ o zdravlju naše djece.

Bila to cjepiva, ulja, gluten, GMO ili epiduralne, mi smo postale vrlo ranjive za mnoštvo lukavih laži. Ne laži da su te stvari važne i da ih treba istražiti. Jer jesu. Nego laži da je naš prvi prioritet kao majki neprestano opsjedanje nad fizičkim zdravljem naše djece i fizičkim elementima ovoga svijeta – to je naš najveći neprijatelj.

Krivo usmjerena strast

U našoj crkvi svaku nedjelju ispovijedamo Vjerovanje. Ono sumarizira našu vjeru i teologiju. Naš 7-godišnjak entuzijastično izgovori prvih nekoliko riječi: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje…“

Kao majke, u velikom smo iskušenju da naša osobna vjerovanja i stavovi postanu nešto kao zakon. Možda ih ne zapisujemo ni recitiramo na glas. No naša nam srca šapću da nas naši izbori definiraju. Možda kažu nešto kao: „Vjerujem u prirodnu, ne-GMO hranu. Vjerujem u produženi raspored cijepljenja. Vjerujem u esencijalna ulja a, b, c, ali ne u d, e, f, g…“

Nema ništa loše u tome da istražimo neke stvari kako bismo zaštitili svoju obitelj. Neke majke se svaki dan bore sa zdravstvenim problemima svoje djece. No skrećemo s pravog puta ako si dopustimo da briga za fizičku dobrobit naše djece potpuno uguši našu brigu za njihovo duhovno zdravlje.

Božja riječ nam pomaže uspostaviti ravnotežu. Pavao tako u pismu podsjeća Timoteja na ono što je važno: „Svjetovne pak i bablje priče odbijaj! Vježbaj se u pobožnosti! Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna jer joj je obećan život – sadašnji i budući“ (1. Timoteju 4,7-8).

Jesmo li strastveni kada je riječ o srcima naše djece kao što smo strastveni kada je riječ o njihovim tijelima? Kada usmjerimo našu strast u krivom smjeru, onda se borimo s krivim neprijateljem. Možda krivimo loše ponašanje naše djece sa neravnotežom kemikalija u našem tijelu umjesto da sagledamo problem grijeha.

Kako znamo da su naši prioriteti dobro posloženi? Odbacimo testiranje. Naša je kultura opsjednuta sa istraživanjem. Svaka majka može postati stručnjak. No nikakva količina istraživanja neće promijeniti činjenicu da živimo u palom svijetu. Nikada nećemo doći do savršenog zaključka.

Božja riječ se, u drugu ruku, nikada ne mijenja. Piše: „Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost“ (2. Petrova 1,3). Provodimo li jednako mnogo vremena u Božjoj riječi kao u istraživanju? Što bi naša djeca rekla, je l i nam važan Bog ili istraživanje?

Krivo usmjeren strah

Dio razloga zbog kojeg se usmjeravamo na fizičko zdravlje takvom strašću i predanošću jest činjenica da se klanjamo tajnom idolu – da ne osjećamo krivnju. Što ako nešto krivo napravimo? Što ako damo našoj djeci pogrešnu stvar ili im stavimo krivu kremu za sunčanje ili upotrijebimo krivi deterdžent?

Kada sam rodila svoje prvo dijete bila sam opsjednuta da sve učinim „kako treba“. Sjećam se da sam od nule pravila hranu za bebe. Mislila sam da sam na dobrom putu, ali me je svo moje istraživanje uskoro iznevjerilo. Napravila sam pogrešku u tome što sam hranu pravila kupovnim povrćem, a ne onim koje sam sama uzgojila. Kada sam ju napravila, zamrznula sam ju u zabranjenoj plastici. Čak sam napravila tu užasnu pogrešku pa sam ju pokrila groznom aluminijskom folijom. Internet mi je rekao da je to kao da sam dala smeće djetetu.

Bilo je to grozno. Kako sam mogla učiniti sve „kako treba“ za to maleno biće kada ništa nije bilo „dovoljno dobro“? No, „pravi“ put mi je bio pred nosom. Samo nisam gledala u njega.

Božja nam Riječ govori što je ono pravo za naši djecu – i nema nikakve veze s organskom granom za bebe ili posebnom plastikom. Jeste li spremni? Piše: „A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim“ (Efežanima 6,4).

To ne znači da trebamo prestati brinuti o zdravlju naše djece. No trebamo priznati da fizički zdravlje nije sve, da to nije onaj krajnji i konačni cilj. Nego je sredstvo do većeg cilja: usmjeravanja naše djece Kristu. Naš konačni cilj nije produžiti njihove živote koliko god možemo, nego ih pripremiti za život koji tek ima doći. Ta nas perspektiva oslobađa od straha.

Isus je znao da će se majke mučiti. On je znao da ćemo biti u iskušenju staviti fizičko iznad duhovnog. Zbog toga nas podsjeća: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Matej 6,33).

Postoji način da ne osjećamo krivnju, a to nije savršenom prehranom ili nutritivnom opsjednutošću kada je riječ o našoj djeci. Trebamo vjerovati Bogu. Trebamo vjerovati Njegovom savršenom planu za našu djecu – planu koji uzima u obzir ovaj pali svijet, naše slabosti pa čak i naše grijehe.

Treba se bojati Boga, ne našeg okoliša. Jer strah Božji dovodi do mira – koliko god to nelogično zvučalo. Mi priznajemo da On sve drži pod kontrolom i da nas voli. Priznajemo da će sve što vidimo jednom nestati, ali da svojoj djeci možemo ponuditi vječnu nadu.

Kada nas fizički svijet iznevjeri, ponovno i ponovno, onda se trebamo podsjetiti (i svoju djecu) na ono što je David rekao: „Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka“ (Psalam 73,26).

Autorica: Sara Wallace; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com