Nikada nije bilo manje Boga u čovjeku, draga braćo, nego danas; Nikada manje Boga na zemlji nego danas. Danas se sve zlo uselilo u tijelo čovjeka, da bi Boga istjeralo iz tijela. Danas se sav pakao preselio na zemlju. Današnji pad čovjekov je neizmjerno veći od prvog pada; onda je čovjek otpao od Boga, a danas je raspeo Boga, ubio Boga.

Čovječe, kako ti je ime ako ne đavao? No, što ja govorim? To je uvreda za đavla. Đavao nikada nije bio tako zao, tako umjetnički zao kao čovjek. Gospod Krist je i u pakao sišao, ali Ga tamo razapeli nisu. A mi smo Ga razapeli. Zar ljudi nisu gori od đavla; zar zemlja nije paklenija od pakla? Iz pakla nisu protjerali Krista; a ljudi su Ga danas protjerali sa zemlje, protjerali iz tijela svog, iz duše, iz grada svog.

Zaboravite sve dane prije i sve dane poslije Velikog petka; svedite čovjeka u granice Velikog petka – nije li on zjenica sviju zala, utrkivalište svih iskušenja, stjecište svih gadosti? Nije li danas zemlja poludjela u čovjeku? Nije li danas čovjek, ubijajući Bogočovjeka, dokazao da je on zaista – ludilo zemlje?

Ni Strašni sud, braćo, neće biti strašniji od Velikog petka. Ne, on će biti nesumnjivo manje strašan, jer će onda Bog suditi čovjeka, a danas čovjek sudi Boga. Danas je Strašni sud za Boga; sudi mu čovječanstvo. Danas čovjek procjenjuje Boga; procjenjuje ga sa 30 srebrnika! Zar je to posljednja cijena? Zar je Juda naša posljednja riječ o Kristu?

Danas se dogodio najveći bunt u povijesti neba i zemlje

Danas je čovječanstvo osudilo Boga na smrt. To je najveći bunt u povijesti neba i zemlje. To je najveći grijeh u povijesti neba i zemlje. Ni pali anđeli to učinili nisu. Danas je izvršen Strašni sud nad Bogom. Nikada nevinijeg osuđenika, nikada bezumnijeg suca svijet vidio nije. Ismijan je Bog strašnije nego ikad. Ismijan je danas Onaj Koji se nikada nikome smijao nije. Posramljen je danas Onaj Koji je došao da nas proslavi; mučen je danas Onaj Koji je došao da nas izbavi od muke; predaje se danas na smrt Onaj Koji nam je donio život vječni.

VIDI OVO: Raspeće kakvo je Isus iskusio je medicinska katastrofa

Križ – najsramniji dar, darovali smo Onome Koji nam je darovao vječnu slavu. Gubavče, On te očistio od gube, zar mu zato križ daruješ? Slijepče, On ti je oči otvorio, zar zato da bi vidio načiniti križ i razapeti ga na njemu? Mrtvače, On te je uskrsnuo iz groba, zar zato da Njega satjeraš u svoj grob? Blagim vijestima zasladio je Isus gorku tajnu života našeg braćo. Za koju Ga od njih darujemo takvom gorčinom?

„Puče moj, što učinih vama?“ Ne ispunih li Judeju čudesima? Ne uskrsnuh li mrtvace jednom riječju? Ne iscijelih li svaku bolest i nemoć?… Što mi vi dajete? Za iscjeljenja rane mi dadoste; za život ubijate me i razapinjete na drvetu …

Da nisam ja, Gospode?

Veliki petak je sram naš, braćo, i sram, i poraz. U Judi Iškariotskog bilo je pomalo od svačije duše. Da nije tako, bili bismo bezgrešni. Kroz Judu svi smo pali; svi smo Krista prodali; svi smo Krista izdali, i đavola primili, sotonu primili. Srebroljublje, ti si Gospoda Krista izdalo! Srebroljublje, ti Ga i danas izdaješ! Judu, koji je bio učenik Kristov, koji je tri godine bio s Njim, koji je prisustvovao svim čudesima Kristovim, koji je imenom Isusovim gubave čistio, bolesne iscjeljivao, mrtve uskrisivao, nečiste duhove izgonio, toga Judu srebroljublje je učinilo izdajnikom i Kristoubojicom; kako onda mene i tebe da ne učini izdajnikom i Kristoubojicom? Mene koji nisam tri godine Boga u tijelu gledao, koji nisam imenom Isusovim ni gubave čistio, ni bolesne iscjeljivao, ni mrtve uskrisivao?

Juda je dugo bio s Onim koji nije imao gdje glavu skloniti, s onim koji je djelima i riječima učio da ne treba nositi ni srebra ni zlata. A ja? A mi? Ne znamo li se radovati siromaštvu, braćo i sestre, ne umijemo li biti sretni u siromaštvu znajmo da smo kandidati za Judu. Ne pitaj: Da nisam ja, Gospode? jer ćeš nesumnjivo čuti odgovor: Da, Ti kaza. Čezneš li za bogatstvom, tinja li u tebi žudnja za novcem, znaj da se u tebi začinje Juda. Brate i prijatelju, zapamti na sav život: srebroljublje je razapelo Krista, ubilo Boga; srebroljublje je od učenika Kristovog stvorilo neprijatelja Kristovog, ubojicu Kristovog. No ne samo to: ono je i Judu ubilo. Srebroljublje ima to prokleto svojstvo da čovjeka čini ne samo Kristoubojicom već i samoubojicom. Ono najprije ubija Boga u duši čovjekovoj; a ubivši Boga u čovjeku, ono zatim ubija i čovjeka.

Najstrašnije je kad ljudi predaju Boga na smrt

Strašna je tajna smrti, braćo, no najstrašnija je kad ljudi predaju Boga na smrt i žele Ga ubiti svega, da sav bude mrtav, bez ostatka. Danas je dan kada su ljudi strašni za Boga: jer muče Boga kao što Ga nitko nikada mučio nije, jer pljuju na Boga, kao što Ga nitko nikada pljuvao nije, jer biju Boga, kao što Ga nitko nikada bio nije. Neka umukne sve što se čovjek zove. Neka se nitko ne hvali čovjekom, neka se nitko ne hvali čovječanstvom, jer, gle, čovječanstvo ne trpi Boga u svojoj sredini, ubija Boga. Zar se takvim čovječanstvom hvaliti? Zar o veličini takvog čovječanstva govoriti? Neka se nitko ne hvali humanizmom; to je sve samo – sotonizam, sotonizam i sotonizam.

VIDI OVO: Petak je, ali Nedjelja dolazi

Danas su ne đavli, ne zvijeri, ne šakali, već ljudi ispleli vijenac od trnja i na glavu Kristu metnuli. Trnovim vijencem kite Onoga Koji je čovjeka okitio besmrtnošću. Trnov vijenac pletem za Krista i ja, i ti, prijatelju, ako sam srebroljubac, ako sam bludnik, ako sam hulitelj, ako sam ogovaralo, ako sam pijanac, ako sam nemilostiv, ako sam srdit, ako sam škrt, ako grešne misli imam, ako nečiste osjećaje imam, ako vjere nemam, ako ljubavi nemam. Svaki grijeh moj, svaki grijeh tvoj, svaki grijeh naš, trn je koji umećemo u prokleti vijenac koji izbezumljeno čovječanstvo neprestano plete oko glave Gospoda Isusa.

U mučenju Boga čovjek je nemilosrdniji i od đavla. Vi ne vjerujete? Čujte što očevidac govori: tada mu pljuvaše u lice; ah, u Njegovo lice, u Njegovo čudesno i čarobno lice. Gospode, zašto mi usta ne ogubaviše? Ne zato da bi nas trpljenju i krotkosti naučio? Pljuvaše ono divno, ono blago lice, koje više vrijedi nego sva sazviježđa, nego sva blaženstva. Što govorim? Da, nego sva blaženstva, jer je u tom krotkom licu sve blaženstvo, sva radost…. Pljuvahu ono lice pred kojim se more smirivalo i umiljavalo; ono lice koje je burne duše smirivalo i pokoj svima davalo. I vi se hvalite čovjekom! Oh, svijajte zastave moljci i ništavila! Nitko, nitko ne treba da se srami sebe kao čovjek, nitko od đavola, nitko od zvijeri, nitko od životinja. Ljudi pljuju Boga – ima li što užasnije od toga? Ljudi biju Boga – ima li što sotonskije od toga? Braćo ako nema pakla, trebalo bi ga izmisliti, izmisliti samo za ljude.

Njega, Tvorca i Spasitelja, pljuju i biju, a on krotko i šuteći podnosi sve. Imaš li izgovora ti koji svaku uvredu uvredom vraćaš? Koji zlo zlom vraćaš? Koji kuneš kada te kunu? Koji mrziš kada te mrze? Vraćajući zlo zlom, ti Gospoda Krista pljuješ; mrzeći one koji te mrze, ti Krista biješ i mučiš; vraćajući uvredom uvredu, ti Gospoda Isusa ismijavaš i sramotiš, jer On to činio nije.

Krotkog Gospodina Pilat predaje na raspeće

I Boga popljuvanog, Boga ismijanog, Boga izbijenog izvodi Pilat pred bogoborce i pita ih: Kakvu krivicu nalazite na ovom Čovjeku? Odgovorite vi slijepi, koji ste Kristom progledali; vi gluhi koji ste Kristom pročuli; vi hromi koji ste Kristom prohodali; vi nijemi koji ste Kristom progovorili, vi mrtvi koji ste Kristom uskrsnuli! I odgovoriše bezumni i povikaše pomamni: raspni Ga, raspni! zločinac je!

I krotkog Gospoda Pilat predaje na raspeće. A ljudi ga vode od postaje do postaje, od muke do muke, od poruge do poruge. I poruganog Boga razapinju. Prikivaju za križ. Zar čavle zabijate u ruke Kristove, u ruke koje su tolike bolesnike iscjelile? Tolike gubavce očistile? Tolike mrtve uskrsnule? Zar da umuknu usta koja su govorila kao što čovjek nikada govorio nije? Jaire, gdje si? Lazare, gdje si? Udovice nainska, gdje si da zaštitiš Gospoda tvog i mog? Zar razapinjete njega – utjehu neutješnih, nadu beznadežnih, oko slijepih, uho gluhih, uskrsnuće mrtvih? Zar čavle zabijate u te svete noge, koje su mir nosile, koje su blagovjestile, koje su po moru kao po suhu hodile, koje su hitale ka svim bolesnicima? Ka Lazaru mrtvom?

Raspet je Bog

Raspet je Bog. Jeste li zadovoljni bogoborci; jeste li sretni bogoubojice? Što mislite o Kristu na križu? Varalica je; nemoćan je; sablazan je; ako si Sin Božji siđi s križa! Aha, ti što hram za ti dana podižeš, pomozi sam sebi, i siđi s križa! No što misli Gospod s križa o ljudima pod križem? Ono što samo Bog ljubavi, Bog krotkosti misliti može: Oče oprosti im, jer ne znaju što čine! Uistinu ne znaju što čine s Bogom u tijelu. Razapeli smo Boga. Čovječe, što hoćeš više? Da nije razbojnika blagorazumnog – ne bi za te bilo opravdanja. Da nije njega – zemlja bi ostala zauvjek paklom. Kada su se o Krista sablaznili svi učenici, razbojnik ga je ispovjedio kao Gospoda i kao Cara: sjeti me se Gospode kada dođeš u carstvo Tvoje! Razbojnik je nada naša, jer je povjerovao u Krista kao Gospoda onda kada je Isus bio porugan, ismijan, izmučen, kada je bio u najsramnijem, u najponiženijem položaju, kada je kao čovjek stradao i mučio se užasno.

VIDI OVO: Zašto je Isus bio razapet?

No dok ljudi pljuju Boga, dok ljudi razapinju Boga, dotle sva priroda prosvjeduje protiv toga:

I bi tama po svoj zemlji od šeste ure do ure devete. I povikavši Isus iza glasa reče: Oče! u ruke Tvoje predajem duh svoj. I ovo rekavši – ispusti dušu. I pomrači se sunce, i zavjesa crkvena razdrije se na pola. I zemlja se zatrese, i kamenje se raspade, i grobovi se otvoriše i ustaše mnoga tijela svetih koji su pomrli.

Kada su ljudi dovršili svoju komediju s Bogom, kada su umukli – svemir je progovorio, kamenje je progovorilo: i pokazalo se osjetljivije od ljudi, osjetljivije za bol Kristovu. I sunce je progovorilo: povuklo je od srama svjetlost svoju s grozne planete naše. Svjetlost se sramila onoga čemu su se ljudi radovali. Mrtvi su u grobovima čuli vapaj Kristov, i uzbudili se, i pohitali iz grobova, dok su živi ljudi stajali pod križom i mrtve duše u tijelu nosili.

Svaki moj grijeh je – Veliki petak za njega

Strašan je udes Kristov i danas na zemlji, braćo. Svaki moj grijeh je – Veliki petak za njega. Četiri moja grijeha, i već sam razapeo Gospoda Isusa. Svaki tvoj grijeh, brate, veća je muka za Njega, nego za tebe i mene. Čineći grijehe, ti Ga razapinješ. Svaka nečista misao, svako pohotljivo osjećanje riče i urla: Raspni Ga, Raspni! Nije li sav život naš na zemlji – nezalazni Veliki petak za Gospoda Krista? Svaki grijeh moj čavao je koji zabijam u ruke Gospoda krotkog; svaka strast moja – trn je; sve strasti moje – trnov su vjenac koji ja na Glavu Kristu mećem. – Naše ruganje Kristu strašnije je od židovskog. Židovi su mogli manje vjerovati u Krista, jer nije bio uskrsnuo. A mi – kojima Krist već dvadeset stoljeća silno svjedoči da je uskrsnuo, mi – ismijavamo Krista uskrslog, pljujemo Krista uskrslog, razapinjemo ponovo Krista, i to Krista uskrslog.

Kako, kako gonimo i razapinjemo Krista – reći će neki, kada On nije s nama u tijelu? Kada ne vidimo tijelo njegovo? Oh, gonimo mi Krista, braćo, kad dušu Njegovu gonimo, kada učenje Njegovo gonimo, kada svetitelje Njegove gonimo, kada Crkvu Njegovu gonimo. Mi Krista gonimo – kad prosjaka gonimo: jer On je taj koji u prosjaku prosi; mi gonimo Krista – kada gologa ne odjenemo: jer u golome Krist goluje; mi gonimo Krista – kada gladnoga ne nahranimo: jer u gladnome Krist gladuje; mi gonimo Krista – kada bolesnoga ne pohodimo: jer u bolesnome Krist boluje. U svakom stradalniku Gospod Krist strada: u svakom tužnom Gospod Krist tuguje. On se neprestano utjelovljuje u tijelo svih gladnih, bolnih, žednih, tužnih, jadnih, prezrenih, poruganih, golih i proganjanih. On neprestano uzima na sebe tijelo čovječje, strada s njim, muči se u njemu, tuguje u njemu. On neprestano identificira Sebe sa njima:

Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće – meni učiniste (Mt. 25,40)
Što god ne učiniste jednom od ove moje male braće, ni meni ne učiniste (Mt. 25,45).
Krist se utjelovljuje u svakom Kršćaninu. Čuj što veli: Savle, Savle, zašto me goniš? (D.A. 8,11), jer goneći one koji u Mene vjeruju – Mene goniš; pljujući one koji u Mene vjeruju – Mene pljuješ, mučeći one koji u Mene vjeruju – Mene mučiš. Znajte, uči apostol Pavle, kada se ogriješite o braću i bijete njihovu slabu savjest – o Krista se ogrešiste (1. Kor. 8,12).

To je put do pobjede!

Ne samo za Gospoda Krista, braćo, već i za sve Kristonosce – život na zemlji je nezalazan Veliki petak. Što više Krista u sebi imaš, sve te više gone. Jesi li Kristov, smatraj sebe za smetlište svijeta, po kome svi gaze, kao što su po Kristu gazili. Kad te kunu – blagoslivljaj, Kad te biju – praštaj; kad te mrze – ljubi. Trpljenjem pobjeđuj mučitelje, kao i Gospodin.

VIDI OVO: Zašto je Isus morao umrijeti na križu?

Vraćaj za zlo – dobrim; bori se kao što se Gospod Krist borio:s gordošću bori se poniznošću
s grubošću bori se krotkošću
s mržnjom bori se ljubavlju
s uvredom bori se praštanjem
s klevetom bori se molitvom

To je put pobjede; put koji je jednom za svagda prokrčio Gospod Isus; on kroz stradanje vodi u uskrsnuće. Mi smo na tom putu, na jedinom putu koji završava uskrsnućem, ako blagoslivljamo one koji nas kunu, ako dobro činimo onima koji nas mrze, ako ljubimo neprijatelje svoje, ako se protivimo zlu dobrim, ako se ne ljutimo kada nas vrijeđaju, ako molimo kad hule na nas, ako s molitvom podnosimo kad pljuju na nas. Mi smo sigurno na putu koji se završava trijumfalnom pobjedom nad smrću, ako se i onda kada nas razapinju, Kristovom molitvom molimo za mučitelje svoje: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.” Amen.

O. Justin Popović (Justin Ćelijski); Prijevod na hrvatski: o. Zinovije Zastavni; Izvor: Ipaprkc.org