”Đavao me je natjerao da to učinim”: Zašto neki ljudi to kažu ?

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća komičar Filip Wilson popularizirao je izraz ”đavao me je natjerao da to učinim”.

Iako je Wilson taj izraz koristio kao šalu, postoje ljudi koji ne žele preuzeti odgovornost za svoja djela. Mnogi ljudi danas, nakon što sagriješe, za to okrivljuju sotonu.

Davno prije nego što je Wilson kreirao taj izraz, prvi ljudi su prebacili odgovornost za njihov grijeh. Eva je rekla Bogu: „Zmija me je prevarila te sam jela.“ (Postanak 3, 13) U osnovi rekla je istu stvar; đavao me je natjerao da to učinim.

Grješna ljudska priroda ponosno pokušava opravdati razlog za grijeh ili krivnju prebaciti na nekoga drugoga. Umjesto priznavanja i pokajanja za grijehe, mi ljudi želimo nastaviti s našom vlastitom taštinom koja se zasniva na okrivljavanju drugih te tako želimo prikazati kao da smo mi nevini.

Ono koga često okrivljavamo jest sotona; u njega često ukazujemo nakon što sagriješimo. No, okrivljavanje sotone ili bilo koga drugoga za naše grijehe nije dobra isprika, jer smo sami odgovorni za naše izbore i ponašanja, a svatko od nas odabire griješiti.

Prvi ljudi i zmija

Okrivljavanje sotone za grijehe je najstarija isprika koja postoji. Nakon što je Bog stvorio Adama i Evu, postavio ih je u savršeni svijet, gdje smrt i grijeh nisu postojali. (Postanak 1, 31) No, zapovjedio im je neka ne jedu sa Stabla spoznaje. (Postanak 2, 17)

Ako bi jeli s tog stabla, umrli bi. Ta zapovijed je bila ispit vjere i poslušnosti. Hoće li odabrati biti poslušni Bogu ili će raditi po svome?

Umjesto da su slušali Boga, Eva i Adam su jeli sa Stabla spoznaje. Zmija, sotona, rekla je Evi da je plod stabla privlačan i da će je učiniti da bude ”poput Boga”. (Postanak 3, 5-6) Sotona je kušao Evu na ponos; na to da ona želi biti poput Boga.

Ironično, to je isti onaj grijeh kojeg je sotona počinio kao Lucifer ranije. (Izaija 14, 13-14) Važno je za primijetiti kako zmija nije prisilila Evu i Adama da jedu plod.

Sotona je iskušao Evu, ali je ona sama odabrala jesti plod i dala je isti plod Adamu, koji je bio u blizini. (Postanak 3, 6) Adam i Eva imali su slobodnu volju i odabrali su sagriješiti protiv Boga.

Nakon što su sagriješili, par se sakrio od Božje prisutnosti, srameći se svoje golotinje i krivnje. (Postanak 3, 7-8) Nakon što je Bog upitao Adama o tome zašto su jeli plod, on je okrivio svoju ženu. (Postanak 3, 11-12)

Slično, Eva je okrivila zmiju. (Postanak 3, 13) Nijedno od njih nije shvatilo da su sami odabrali sagriješiti i da su bili neposlušni Božjoj zapovjedi. No Bog je vidio kroz njihovo međusobno okrivljavanje.

Bog je rekao da će se njihov grijeh širiti i sotoni je dao upozorenje i naznaku njegovog konačnog poraza. (Postanak 3, 14-19) Iako mi ljudi mislimo da smo pametni time što prebacujemo krivnju, nikada ne možemo prevariti Gospodina.

Zbog čega krivimo sotonu za grijehe koje smo počinili?

1. Ponos

Jedan od glavnih razloga zašto mnogi od nas krive sotonu jest ponos. Psalam 36, 2 kaže: „Grješan je naum u srcu zlotvora, straha Božjega nema on pred očima.“ Prebacivanje krivnje način je održavanja dobrog imidža.

Mi ljudi ne želimo preuzeti odgovornost za naša djela. Lakše je reći ”đavao me je natjerao da to učinim”, nego priznati naše grijehe Bogu i tražiti oprost od Njega i drugih.

No Biblija nas uči da su svi ljudi sagriješili i da su svi lišeni Božje slave. (Rimljanima 3, 23) Nitko nije pravedan ni dobar. (Rimljanima 3, 10-18)

Jedini način kako možemo dobiti oprost i iskusiti preobražaj u našim životima, kako bismo mogli činiti dobro, jest kroz smrt i uskrsnuće Krista. Ništa što sami činimo ne može nas spasiti niti učiniti pravednima ispred očiju Gospodina. (Efežanima 2, 8-9)

Stoga, ne postoji razlog da budemo ponosni. Svaka osoba dragovoljno odabire griješiti. Kršćani također povremenom zabrljaju i sagriješe. Nema razloga za skrivanjem našeg grijeha i okrivljavanjem sotone. Umjesto toga, trebamo priznati naše grijehe i tražiti oprost od Boga. (1. Ivanova 1, 9) Ako osoba nije spoznala Krista, treba vidjeti što Radosna vijest kaže o njezinom grijehu.

2. Prijevara

Isto kao Eva i Adam, mi danas pokušavamo često prebaciti krivnju na đavla, umjesto da sami preuzmemo odgovornost ispred Boga, za grijehe koje smo počinili. Time što ne želimo priznati odgovornost, opravdavamo naš grijeh i naše grješno ponašanje.

Ponekad možemo prevariti nas same i druge, kao što su farizeji pokušali učiniti. Izvana su farizeji izgledali pravedno, no unutra njihova su srca bila puna grijeha i prljavštine. (Matej 23, 27)

Čak i danas možemo upasti u istu zamku činjenja onoga što su činili farizeji; možemo izvana izgledati pravedno i dobro, no možemo biti mrtvi i puni grijeha iznutra.

Mi kao ljudi imamo slobodnu volju, što znači da smo odgovorni za naša djela i ponašanja. Iako naš grijeh utječe na ljude oko nas, sav grijeh u konačnici je usmjeren protiv Boga. (Psalam 51, 4) Kada odabiremo griješiti, time vrijeđamo Njegovu svetost.

Bog već zna da je čovječanstvo grješno. On poznaje naša srca i zlo koje dolazi iz njih. (Marko 7, 21; Ivan 2, 25) Nitko ne može prevariti Boga, jer Bog zna naume naših srca.

Možemo prevariti druge našom samopravednošću. Možemo čak i nas same uvjeriti da ništa nije u redu s našim grijehom. No, nikada se uistinu ne možemo sakriti od Boga i Njegovog pravednog suda. (Psalam 139, 7-12)

3. Okrivljavanje

Još jedan razlog zbog kojeg ljudi kažu da ih je đavao naveo da nešto učine, jest stavljanje previše naglaska na sotonu. Nezdravo zanimanje u demone ili okultno može više uvjeriti ljude da sotona kontrolira situaciju.

Kada se osoba previše usredotoči na sotonu i njegove napade, tada osoba može dati previše zasluga sotoni kada dođe do grijeha.

Biblija uči da sotona kuša ljude, ali on nema silu prisiliti nikoga na grijeh protiv Boga. Kod kušanja vjernika ”Sotona vreba uokolo poput ričućeg lava, gledajući koga da poždere”. (1. Petrova 5, 8) Sotonin cilj je učiniti kršćane besplodnima za Krista, kako bi se na kraju odrekli svoga svjedočanstva. No on ne može natjerati vjernike na grijeh. Kao što nas uči Jakovljeva 1, 14: „Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami.“ Sotona nas može ponukati, no mi smo u konačnici odgovorni za grijeh.

Sotona je stvorio svjetski sustav koji želi cijelo čovječanstvo držati u ropstvu grijeha. No opet, sotona ne može natjerati nikoga da sagriješi. Umjesto toga, sotona aktivno drži ljude zaslijepljenima za istinu Evanđelja. (2. Korinćanima 4, 4) Sotona je osmislio takav svjetski sustav koji funkcionira na način da ljudi kao glavni prioritet postavljaju sebe, životu sada i ovome što se sada događa. (Charles Ryrie, Osnove teologije)

Takva atmosfera promiče grijeh, ali nije uzrok grijeha. Grijeh dolazi iz nas samih. (Marko 7, 21; Rimljanima 7, 18)

Loša isprika

Okrivljavanje sotone za loše stvari koje učinimo nije biblijski način. Tvrdnje da nas je sotona naveo da učinimo loše stvar loša je isprika, jer Bog već zna da smo grješni.

Bog vidi sve što činimo i poznaje naša srca. Iako možemo pokušati postaviti fasadu svetosti, kako bismo prevarili druge da misle kako smo dobri i pravedni, ne možemo prevariti Boga.

Često koristimo ovu ispriku jer smo ponosni, jer pokušavamo prevariti same sebe, Boga i druge i jer previše zasluga dajemo đavlu.

Bez obzira na razlog koji koristimo kako bismo okrivili sotonu za činjenje grijeha, ne možemo pobjeći činjenici da smo mi odgovorni za vlastita djela. Svatko od nas dragovoljno i slobodno odabire griješiti protiv Boga. Nitko nije pravedan.

Umjesto igranja igre okrivljavanja, trebamo prepoznati našu grješnost, vjerovati da nas je Gospodin Isus spasio i živjeti ponizno u poslušnosti Duhu Svetome. Tako možemo razlikovati grješnost i moliti Boga za oprost svaki puta kada uvrijedimo Njegovu svetost čineći grijeh.

Autorica: Sophia Bricker; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com

PROČITAJTE JOŠ: