egipatska zla

Deset egipatskih zala – poznatih i kao Deset pošasti, pošasti Egipta ili biblijske pošasti – opisane su u Izlasku 7–12. Pošasti su bile deset katastrofa koje je Bog poslao na Egipat kako bi uvjerio faraona da oslobodi Izraelce od ropstva i ugnjetavanja koje su podnosili u Egiptu već 400 godina. Kad je Bog poslao Mojsija da izbavi Izraelce od ropstva u Egiptu, obećao je pokazati svoja čuda kao potvrdu Mojsijevog autoriteta (Izlazak 3,20). Ta je potvrda trebala služiti barem u dvije svrhe: pokazati Izraelcima da je Bog njihovih otaca živ i dostojan njihova štovanja i pokazati Egipćanima da njihovi bogovi ne vrijede ništa.

Izraelci su bili zarobljeni u Egiptu oko 400 godina i u to su doba izgubili vjeru u Boga svojih otaca. Vjerovali su da On postoji i štovali ga, ali sumnjali su da bi mogao slomiti jaram njihovog ropstva. Egipćani, poput mnogih poganskih kultura, štovali su širok raspon bogova prirode i njihovim snagama pripisivali prirodne fenomene koje su vidjeli u svijetu oko sebe. Tako su imali boga sunca, rijeke, plodnosti, usjeva itd. Događaji poput godišnjih poplava Nila, koji je oplođivao njihovu zemlju, bili su dokazi moći i dobre volje njihovih bogova. Kada se Mojsije približio faraonu, tražeći da pusti ljude, faraon je odgovorio: „Tko je GOSPOD da bih ja poslušao glasa njegova te pustio Izraela? GOSPODA ne poznajem, a i neću pustiti Izraela“ (Izlazak 5,2). Tako je započeo izazov da se pokaže čiji je Bog moćniji.

Prva pošast, pretvaranje rijeke Nil u krv, bila je osuda protiv Apisa, boga Nila, Izide, božice Nila i Hnuma, zaštitnika Nila. Također se vjerovalo da je Nil krvotok Ozirisa, koji se svake godine nanovo rađa nakon potopa rijeke. Rijeka, koja je formirala temelj svakodnevnog života i nacionalnog gospodarstva, bila je devastirana, budući da je milijun riba uginulo u rijeci i voda je bila neuporabljiva. Faraonu je rečeno: „Ovime ćeš spoznati da sam ja GOSPOD“ (Izlazak 7,17).

Druga pošast, koja je iznjedrila žabe iz Nila, bila je osuda protiv Hekete, božice plodnosti, žene sa žabljom glavom. Smatrali su da su žabe svetinje i da se ne smiju ubijati. Bog je zapovjedio žabama da napadnu svaki ugao domova Egipćana, a kada su žabe uginule, njihova smrdljiva tjelesa bila su skupljena na neugodne hrpe diljem zemlje (Izlazak 8,13-14).

Treća pošast, komarci, bila je osuda Seta, boga pustinje. Za razliku od prethodnih zala, čarobnjaci ovo nisu mogli duplicirati te su rekli faraonu: „To je prst Božji“ (Izlazak 8,19).

Četvrta pošast, muhe, bila je osuda Uatchita, boga muha. U ovom zlu, Bog je jasno napravio razliku između Izraelaca i Egipćana, budući da niti jedan roj muha nije gnjavio područja gdje su živjeli Izraelci (Izlazak 8,21-24).

Peta pošast, pomor stoke, bila je osuda božice Hathor i boga Apisa, koji su oboje bili prikazani kao stoka. Kao i kod prethodnih zala, Bog je zaštitio svoj narod od pošasti, dok je stoka Egipćana uginula. Bog je neprestano uništavao egipatsko gospodarstvo, pokazujući svoju sposobnost da zaštiti i pomogne onima koji su mu bili poslušni. Faraon je čak poslao istražitelje (Izlazak 9,7) da saznaju jesu li Izraelci pretrpjeli štetu zajedno s Egipćanima, ali rezultat je bio otvrdnuće njegovog srca protiv Izraelaca.

Šesta pošast, čirevi, bila je osuda protiv nekoliko božica nad zdravljem i bolestima (Sekhmet, Sunu i Izida). Ovog puta Biblija kaže da ni čarobnjaci „nisu mogli stajati pred Mojsijem zbog plikova.“ Jasno je da su ti religijski vođe bili nemoćni protiv Boga Izraela.

Prije nego što je Bog poslao posljednja tri zla, faraon je dobio posebnu poruku od Boga. Te su pošasti bile teže od ostalih i bile su osmišljene da uvjere faraona i sav narod „da na svoj zemlji nema nikoga kao što sam ja“ (Izlazak 9,14). Faraonu je čak rečeno da ga je Bog postavio na položaj kako bi mogao pokazati svoju moć i razglasiti svoje ime po cijeloj zemlji (Izlazak 9,16). Kao primjer Njegove milosti, Bog je upozorio faraona da sakupi preostalu stoku i usjeve od prethodnih zala i sklone ih od dolazeće oluje. Neki od faraonovih slugu poslušali su upozorenje (Izlazak 9,20), dok drugi nisu. Sedma je pošast, tuča, napala Nut, božicu neba; Ozirisa, boga plodnosti usjeva; i Seta, boga oluja. Ova tuča bila je drugačija od svega što je bilo vidljivo prije. Pratila ju je vatra koja je jurila po tlu, a sve što je ostalo na otvorenom bilo je razoreno tučom i vatrom. I opet su djeca Izraela čudesno bila zaštićena i nikakva tuča nije oštetila ništa na njihovim zemljama.

Prije nego što je Bog donio sljedeću pošast, rekao je Mojsiju da će Izraelci moći reći svojoj djeci da su vidjeli Boga u Egiptu i kako im je pokazao svoju moć. Osma pošast, skakavci, ponovno je usredotočena na Nut, Ozirisa i Seta. Kasnije usjeve, pšenicu i raž, koji su preživjeli tuču, sada su proždirali rojevi skakavaca. U toj godini nije bi bilo žetve u Egiptu.

Deveta pošast, tama, bila je usmjerena na boga sunca, Re, kojeg je simbolizirao sam faraon. Tri dana je zemlja egipatska bila okružena nadnaravnom tminom, ali domovi Izraelaca imali su svjetlo.

Deseta i posljednja pošast, smrt muške prvorođenčadi, bila je osuda Izide, zaštitnice djece. U ovom zlu, Bog je poučio Izraelce duboku duhovnu lekciju koja je ukazivala na Krista. Za razliku od drugih zala, koje su Izraelci preživjeli zbog svog identiteta kao Božjeg naroda, ta je pošast zahtijevala čin vjere. Bog je zapovjedio svakoj obitelji da uzme muško janje bez mane i ubije ga. Krv janjaca trebalo je razmazati na vrhu i na stranama njihovih vrata, a janje je trebalo ispeći i pojesti te noći. Svaka obitelj koja nije slijedila Božje upute pretrpjela je posljednju pošast. Bog je opisao kako će poslati anđela smrti kroz zemlju Egipat, s nalogom da ubije prvorođeno muško dijete u svakom kućanstvu, bilo ljudsko biće ili životinju. Jedina zaštita bila je krv janjeta na vratima. Kada je anđeo vidio krv, preskočio bi taj dom i ostavio ga netaknutim (Izlazak 12,23). Ovdje se javlja pojam Pashe. Pasha je prisjećanje te noći u drevnom Egiptu kada je Bog izbavio svoje ljude iz ropstva. Prva Korinćanima 5,7 uči da je Isus postao naša Pasha kad je umro da nas izbavi iz ropstva grijeha. Dok su Izraelci pronašli Božju zaštitu u svojim domovima, svaki drugi dom u egipatskoj zemlji iskusio je Božji gnjev jer su njihovi najmiliji umrli. Ovaj teški događaj izazvao je da faraon napokon otpusti Izraelce.

Kad su Izraelci napuštali Egipat, imali su jasnu sliku Božje moći, Božje zaštite i Božjeg plana za njih. Za one koji su bili spremni vjerovati, imali su uvjerljive dokaze da služe istinskom i živom Bogu. Nažalost, mnogi još nisu povjerovali, što je dovelo do drugih kušnji i pouka od Boga. Rezultat za Egipćane i druge drevne ljude u regiji bio je strah od Boga Izraela. Čak i nakon desete pošasti, faraon je još jednom otvrdnuo srce i poslao svoja kola u potjeru za Izraelcima. Nakon što je Bog otvorio put kroz Crveno more za Izraelce, potopio je svu faraonovu vojsku, porazio moć Egipta i strah Božji se proširio na okolne narode (Jošua 2,9-11). To je bila sama svrha koju je Bog objavio na početku. I danas se još uvijek možemo osvrnuti na ove događaje i potvrditi našu vjeru i naš strah od ovog istinskog i živog Boga, Suca čitave zemlje.

Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Vesna L.