Gospodin dao, Gospodin oduzeo

“Gospodin dao, Gospodin oduzeo”, bio je Jobov odgovor na sve patnje koje je proživljavao. Koje lekcije možemo naučiti iz Jobove patnje?

Četvrti spontani pobačaj me je snažno ranio. Nisam mogla vjerovati. Nekoliko godina kasnije pokopala sam jedno dijete i nisam bila spremna za još jedan gubitak. Nakon Paulove smrti počela sam se osjećati kao ja, no spontani pobačaj nanio mi je nove rane i nisam bila sigurna u što mogu vjerovati.

Mjesecima kasnije, suprug i ja planirali smo otići na konferenciju u Cove u Asheville, u Sjevernu Karolinu. No dva dana prije konferencije doživjela sam spontani pobačaj. Nisam trebala niti reći, nije mi se išlo. Dodajte još i tome da je tema konferencije bila knjiga o Jobu; i sama sam se već osjećala poput Joba. No ipak sam otišla. Dok je John Piper počeo predavati o prva dva poglavlja, moja se percepcija drastično promijenila. Za vrijeme tih nekoliko dana konferencije, Bog je presložio moj život. 

Na završetku tjedna, uvidjela sam koliko je moja vjera bila vezana uz Božje blagoslove. Procjenjivala sam Boga, ne na temelju onoga tko On jest, nego na temelju onoga što mi je dao. Dok je Bog od mene uzeo stvari koje sam cijenila, i sama sam se povukla od Njega, pitajući se zašto bi dopustio da se ti gubici dogode meni. No kako sam proučavala knjigu o Jobu, uvidjela sam da Bog i dalje zaslužuje moje štovanje, čak i usprkos mojim gubitcima. 

Hoće li Job prokleti Boga u patnji?

Knjiga započinje opisom Joba, imućnog i pravednog čovjeka, koji se bojao Boga i odvraćao se od zla. Kada je Sotona prišao Bogu, Gospodin je istaknuo Jobove vrline. Sotona je odgovorio: 

„A Satan odgovori Jahvi: “Zar se Job uzalud Boga boji? Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!“ (Job 1, 9-11)

Sotona je proglasio da Job ne voli Boga zbog onoga tko Bog jest, nego zbog onoga što mu je Bog dao. Gospodin je siguran u Jobovu vjernost, stoga je dopustio da Sotona dirne u sve ono što Job posjeduje, no nije dopustio da naudi samome Jobu. 

Nakon toga su u valovima dolazile katastrofe. Nedugo nakon toga, glasnici stoje u redu kako bi priopćili Jobu vijesti o nizu katastrofa. Sve što je posjedovao bilo je uništeno. Njegovo imanje. Sluge. Stoka. Čak i njegova djeca. U jednome danu sve je nestalo. Job se od najbogatijeg čovjeka na Istoku pretvorio u najsiromašnijeg. 

Ono što je nevjerojatno jest da Job nije reagirao ljutnjom i okretanjem od Boga, nego poniznošću i štovanjem, dok je blagoslivljao Gospodina. (Job 1, 21) Jobov prekrasan odgovor uništio je Sotonine namjere, no đavao je odbio priznati poraz, ovoga puta želeći naštetiti Jobovom tijelu. Bog je dopustio Sotoni napad na Jobovo tijelo, uz uvjet poštede njegovog života. Nedugo zatim, Jobovo tijelo bilo je prekriveno ružnim čirevima, no i dalje nije želio govoriti protiv Boga. (Job 2, 9-10) 

Bog je nagrada

Ta početna poglavlja naučila su me mnoge važne istine, istine koje i dalje oblikuju moj život. Prvo, kada štujemo i vjerujemo Bogu usred iskušenja, proglašavamo da je Bog vrjedniji od bilo čega što nam daje. 

Bog, a ne naši zemaljski blagoslovi, jest konačan objekt naših želja. Job je nastavio vjerovati Bogu, nakon svega što je bilo uništeno, proglašavajući: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1, 21) Iako ovaj odgovor govori pohvalno o Jobu, govori još pohvalnije o Bogu. Bog je vrijedan našeg štovanja u vremenima naših gubitaka, boli i neimaštine, kao što je vrijedan u vremenu obilja. 

Prva me je istina sastavila. Uvidjela sam koliko je moja teologija bila linearna i funkcionalno orijentirana: Ako bih štovala Boga i bila Mu poslušna, očekivala bih da će mi dati ono što želim. Ako bih Mu ostala vjerna kroz jedno, veliko iskušenje, ne bi dopustio da patim. U mome umu, nagrada za slijeđenje Isusa izgledala je kao život ispunjen napretkom, plodovima i blagoslovima, bez nevolja. No kao što sam vidjela u Jobu, Bog sam je nagrada. Kada se u našoj patnji okrenemo od Boga, preispitujući Njegovu ljubav i brigu, slažemo se sa Sotonom, da je vrijednost Boga povezana s materijalnim blagoslovima koje nam daje. To je nemjerljiv napad na Božju vrijednost. 

Nebesa promatraju

Drugo, Job me naučio da je moja reakcija na patnju važna. Knjiga nas odvodi u Božju sobu s prijestoljem, gdje čitamo o tome kako anđeli i demoni, nevidljivi svijet, gleda ono što se događa na zemlji. Oni vide naše reakcije. Kada na kušnje i gubitke odgovorimo štovanjem i slavljenjem, time demonstriramo Božju vrijednost u nebeskim prostorima. 

Božja je namjera: „Da se po crkvi sad obznani poglavarstvima i vlastima na nebu mnogolika mudrost Božja.“ (Efežanima 3, 10) Vladari i vlasti u nebeskim prostorima uče o Bogu i Njegovoj mudrosti tako što promatraju nas. Iako možemo misliti da naše patnje ne vidi nitko, zapravo nikada nismo sami. Naše borbe promatraju mnoga nebeska bića, što znači da su ulozi viši nego što smatramo i da je naš poziv veći nego što mislimo da jest. 

Kroz našu vjernost u iskušenjima pokazujemo nevidljivom svijetu da je sam Bog dragocjeniji od bilo čega, što nam daje ili oduzme. 

Dobre svrhe u patnji 

Iako možda nećemo znati razlog naše patnje, ono što znamo jest da uvijek postoji svrha. Sve što se događa u našim životima u konačnici dolazi od Boga. Sotona nas ne može dotaknuti bez Božjeg dopuštenja. Znamo da je, u Kristu, Bog koji poznaje naše tuge i koji naše suze drži u boci, uvijek uz nas. (Psalam 56, 8; Rimljanima 8, 31) Iako Bog nikada nije rekao Jobu zbog čega je patio, Job je znao da je postojao razlog. Znao je da se Bogu može vjerovati. 

Znamo da se Jobova patnja dogodila djelomično i iz razloga je je Bog vjerovao Jobu. Bog je znao da će se Jobova vjernost pokazati kao zlato (Job 23, 10), iako pročišćeno vatrom (1. Petrova 1, 7) i da će Bog biti proslavljen kroz njegovu patnju. Na isti način Bog nama stavlja patnje, kako bi se kroz njih pokazala Božja slava. 

Patnja na odličan način otkriva ono što cijenimo i ono za što smo se uhvatili. Božja vrijednost ne nalazi se u darovima koje je dao Jobu, iako ih je bilo mnogo. Božja vrijednost počiva u onome tko Bog jest; često puta, kako bismo mogli jasnije vidjeti tko Bog jest, to zahtijeva oduzimanje darova koje nam je Bog dao. Job je poznavao Boga prije svoje nesreće, no tijekom patnje vidio je Boga na novi i jasniji način. To ga je promijenilo. 

Kako ćemo se mi nositi s patnjom?

Nakon što sam poslušala poruku o Jobu tog vikenda, bila sam uvjerena da trebam vjerovati Bogu u onome što nisam vidjela. Trebala sam staviti Božju slavu iznad vlastite. Trebala sam štovati Boga kroz gubitak i bol, naglašavajući pritom Njegovu vrijednost i proglašavajući da mi je Bog dragocjeniji daleko više od onoga što bi mi mogao dati. 

Istine koje sam naučila o Bogu kroz Joba pomogle su mi u samohranom roditeljstvu, neželjenom razvodu, lošem zdravstvenom stanju, koje je moglo završiti u kvadriplegiji. Bez tih istina, okrenula bih se samoj sebi, predajući se sumnji i očaju. Uz njih, mogu se okrenuti Gospodinu sa zahvalnošću na Njegovoj beskonačnoj ljubavi i prisutnosti, čak i onda kada mi se događa najgore. 

Kako ćete vi reagirati na patnju? Hoćete li je doživljavati kao pokazatelje da vas je Bog napustio? Hoćete li prokleti Boga i udaljiti se, uvjereni da Bog ne postoji ili da Ga nije briga? Hoćete li blagosloviti Boga, čak i u velikoj boli i vjerovati da On ima svrhu, možda deset tisuća svrha, za vašu bol, čak i ako ne možete vidjeti niti jednu od njih?

Takvo povjerenje produbit će vašu ljubav prema Bogu i vezat će vas s Njime poveznicama, koje nitko i ništa nikada neće moći presjeći. 

Autorica: Vaneetha Rendall Risner; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: