Gospodine, pusti me da umrem

Jeste li ikada tražili od Gospodina “pusti me da umrem” jer ste u tom trenutku mislili da vam je bolje umrijeti? Niste sami!

Tijekom godina razgovarao sam s nekoliko kršćana koji su mi rekli da žele umrijeti. Bili su različite dobi i različite nacionalnosti; imali su različite osobnosti i različite razloge. Ali svaki od njih zaključio je da im je smrt sada bolja od života. Trebala je hrabrost da se otkriju tajne misli o smrti.

Mnogi drugi se nisu mogli povezati s time. Većina čovječanstva samo je bježala od straha, koji ga je obuzimao iz trenutka u trenutak. Malo je onih koji su osjetili poriv da zaustave, okrenu se i dočekaju zvijer kao prijatelja.

To su opet bili kršćani i kršćanke. Poznavali su užas samoubojstva. Znali su da takav zločin nije romantična gesta između tinejdžerskih ljubavnika, već gnusan grijeh protiv Autora života. Kad su ih samoubilačka razmišljanja željela odvesti do drugog izlaza, čak i usred iscrpljujućih i okrutnih okolnosti, znali su se oduprijeti Sotoninim prijedlozima. Vjerom će nastaviti, nogom ispred druge, sve dok ih njihov premudri Otac ne dovede kući. A nekolicina se molila upravo za to.

Ako ste zamolili Boga da vam oduzme život, jedna od prvih istina koju morate shvatiti je da niste sami.

Bog je već čuo takve molbe. Iz različitih razloga, u različito vrijeme, iz različitih jama, Božji ljudi i žene molili su se da budu odvedeni. A molitve koje nalazimo u Svetom pismu dolaze ne samo od normalnih svetaca poput nas, već i od onih za koje bismo najmanje očekivali da će se boriti s ovim životom: vođa i heroja Božjeg naroda.

Razmislite dakle o nekolicini Božjih ljudi čije je molitve Duh Sveti zarobio kako bi nas podsjetio da nismo sami, što je još važnije, da svjedočimo kako naš ljubazni i milostivi Bog postupa sa svojima kada im je najteže.

Job: otac u očaju

„Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu? Al` ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti. O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam! O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre!“ (Job 6, 8-9)

Kladim se da su tjeskobne molitve za smrt najčešće. Dolaze u zimi života, kada je i pticama pjevicama prehladno da bi pjevale.

Job, pravedan čovjek bez premca na zemlji (Job 1,8), sada sjedi u pepelu, čirevi mu se dižu na koži, okružen optužujućim prijateljima i sa srcem koje je previše opterećeno. Njegovi ulomci molitve dižu se iz ruševina prijašnjeg života: cijelo njegovo bogatstvo je nestalo, mnogi njegovi sluge ubijeni, a štoviše, svih desetero njegove djece zakopano ispod kuće, srušeno od velikog vjetra.

Job, teturajući od tuge, proklinje dan svog rođenja: “Neka propadne dan u koji sam se rodio i noć koja je rekla: ‘Čovjek je začet’” (Job 3,3). On glasno razmišlja: „Zašto se daje svjetlo onome koji je u bijedi, a život gorkom u duši, koji čezne za smrću, ali ona ne dolazi, i kopaju za njom više nego za skrivenim blagom, koji se silno raduju i raduju se kad nađu grob?” (Job 3, 20–22). Smrt sada blista kao blago, lebdi kao slast. Ne vidi razloga za čekanje. Možda ste i vi, poput Joba, iskusili veliki gubitak. Možda sjedite u ruševinama, prezreni prošlim danima i nestalim ljubavima. Ne možete više podnijeti; gledaš ispred sebe u beskrajnu noć. Nada je okrenula leđa. Sjetite se Bog nije okrenuo svoja.

Gospodin je odbio Jobov zahtjev. Imao je više suosjećanja za dati, više milosrđa, više zajedništva, više pokajanja, još više djece koja su čekala s druge strane. Job još nije mogao zamisliti kako bi se njegov život mogao ispostaviti da slavi Božju milost, kao što Jakov sažima: “Čuli ste za Jobovu postojanost i vidjeli ste namjeru Gospodnju, kako je Gospodin samilostan i milosrdan” ( Jakovljeva 5, 11).

Neki patnici možda neće pronaći utjehu u Jobovom kraju kao iz bajke, ali njegovo obnovljeno bogatstvo ne nagovještava ni polovicu vašeg, koje imate u Kristu. Nastavite vjerovati. Nastavite vjerovati. Ova mračna noć priprema vam vječnu težinu slave (2. Korinćanima 4,17). Ožiljci će tamo učiniti više nego zacijeliti.

Mojsije: posustali vođa

„Ako ćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij, ako sam stekao milost u tvojim očima, da više ne gledam svoga jada.“ (Brojevi 11, 15)

Ovo je druga molitva za smrt koju čujemo od Mojsija, na njegovom dugom putovanju s narodom. Prvi dolazi u njegovom zagovoru za njih nakon pobune zlatnog teleta (Izlazak 32, 32). Ovdje se moli za smrt kao preopterećeni, posustali vođa. Spašeni narod Izraela, s ranama koje još zacjeljuju, s Egiptom još uvijek na vidiku, žali se “na svoje nesreće”.

„Svjetinu koja se oko njih skupila obuzme pohlepa za jelom. Izraelci se opet upuste u jadikovanje govoreći: “Tko će nas nasititi mesom? Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prase, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega, osim mane, pred našim očima.“ (Brojevi 11, 4-6)

Nezahvalnost im je izobličila um. Njihova sjećanja sugeriraju da je ropstvo uključivalo bife s morskim plodovima; u međuvremenu je besplatni čudesni kruh postao gorak i blag. Je li Mojsije doista očekivao da će se zadovoljiti s drugim kuharom? Nezahvalnici upiru oči u Mojsija, buntovno mrmljajući o tome koliko im je nedostajao Egipat. Mojsije gleda u Boga i uzvikuje:

„Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za me. Ako ćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij, ako sam stekao milost u tvojim očima, da više ne gledam svoga jada.“ (Brojevi 11, 14-15)

Zamijetite još jednom milostivi Božji odgovor. On ne ubija Mojsija, već umjesto toga daje sedamdeset starješina kao pomoć njemu u njegovom radu, dajući tim ljudima nešto od svog Duha. Osim toga, Bog obećava da će nahraniti Izrael mesom; s toliko mesa da će im početi izlaziti iz nosnica i da će im se početi gaditi. (Brojevi 11, 20)

Ako ste umorni od tereta, koji je pretežak da bi ga mogle nositi vaše slabašne ruke i ponekad biste poželjeli umrijeti, pogledajte Mojsijeva Boga. Naslonite se na Njega u molitvi. Vaš suosjećajni Otac pružit će vam pomoć u nošenju vašeg tereta, kako biste mogli podignuti svoje ruke i odnijeti pobjedu.

Jona: ljutiti glasnik

„Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.“ (Jona 4, 3)

Nemilosrdni prorok Jona zbunjuje mnoge, kada čitaju knjigu koja nosi njegovo ime. On pokazuje bezosjećajnu odlučnost u vezi toga da Niniva, glavni grad izraelskog neprijatelja Asiraca, ne dobije milost od Boga, nego da bude uništena. On odbija biti oruđe njihova spasenja.

Bog ga je obnovio nakon što je otplovio dalje od svog poziva. Bog ga je spasio od utapanja u moru. Bog mu je dao osvježavajuću hladovinu, dok je čekao izvan grada i iščekivao kako će grad gorjeti. Ipak, Jona i dalje nije htio ukloniti svoju mržnju. Kad je shvatio da se nikakva propast neće spustiti rekao je ovo:

„Joni bi veoma krivo i rasrdi se. I ovako se pomoli Jahvi: “Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.“ (Jona 4, 1-3)

Malo se na Zapadu danas suočava s iskušenjem koje uključuje želju za uništenjem cijelog jednog naroda. Asirci su bili brutalan narod; brutalni prema Joninom narodu. Možda mi često ubijamo u svojim srcima one koji su nam učinili nepravdu. Dok oni žive, naš život trune. Na to Gospodin opet odgovara, strpljivo i suosjećajno, dajući nam hlad dok gorimo, pitajući nas kao Otac koji je dugo trpio: “Činiš li dobro što se ljutiš?” (Jona 4, 4).

Većinu vremena ne radimo dobro. Ova molitva za smrt je budalasta. Pokajanje je potrebno. Idite k svome Ocu za pomoć u proširenju onog nemogućeg oprosta, koje ste najslobodnije primili od Njega, da biste mogli moliti: “Oprosti nam dugove naše, kao što smo i mi oprostili dužnicima svojim” (Matej 6, 12).

Ilija: uplašeni prorok

„On se uplaši, ustade i ode da bi spasio život. Došao je u Beer Šebu, koja je u Judeji, i otpustio ondje svoga momka. A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ (1. Kraljevima 19, 3-4)

Možemo uistinu posvjedočiti da ovdje stoji osoba slične prirode našoj (Jakovljeva 5,17). Primijetite da ovaj trenutak slijedi nakon Ilijinog najboljeg sata. Božji prorok pobijedio je u obračunu s Ahabom i 450 Baalovih proroka. Bog spušta vatru pred cijelim Izraelom, kako bi pokazao da pravi prorok hoda među njima. Ili da se nalazi među njima. Nakon što Izabela čuje da je on dao ubiti 450 Baalovih proroka, zaklinje se da će tom broju dodati Iliju. “Tada se uplašio, ustao je i pobjegao kako bi spasio svoj život” (1. Kraljevima 19, 3). Progonjeni prorok se krije u pustinji, sjedi pod drvetom, pokušava zaspati i moli se da se ne probudi: “Gospodine, uzmi moj život.”

Molite li se za smrt jer se bojite onih koji žive? Isus nam kaže: “Kažem vam, prijatelji moji, ne bojte se onih koji ubijaju tijelo i nakon toga nemaju što više učiniti” (Luka 12, 4). Osim toga, priča o Iliji poziva nas na proučavanje naše posljednje godine,  posljednjeg tjedna ili naše jučer iz razloga, često uočljivih, kako bismo se i dalje pouzdavali u vjernog Stvoritelja čineći dobro.

Bog se opet suosjećajno odnosi prema Iliji. Poziva ga da ustane i jede, daje mu svježi obrok u pustinji i daje opskrbu za buduće putovanje (1. Kraljevima 19, 5–8). Zamijetite i Božju vedru dobrotu prema Iliji u tome što prorok, iako mu prijeti smrt i moli za smrt, nikada ne umire (2. Kraljevima 2, 11–12).

Pavao: strastveni apostol

„Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje;“ (Filipljanima 1, 23)

Božji prevladavajući odgovor na one Božje ljude koji su molili za smrt je očinsko suosjećanje. Bilo da ste poput Jone i u iskušenju da prezrete Božje milosrđe prema drugima, vapite pod svojim teretom poput Mojsija, bježite za životom poput Ilije ili žudite za olakšanjem poput Joba, razmislimo o našeg milostivog Boga. Bog susreće Joba s njime samim i novim početkom, Mojsija sa sedamdeset ljudi koji će mu pomoći, Jonu s biljkom za hlad, Iliju s hranom i pićem za putovanje koje slijedi.

I sam Bog, uostalom, kroz dovršeno djelo svoga Sina i ponovno djelo svoga Duha pretvara smrt u željno iščekivanje za nas, zar ne? Ta neprijateljska smrt mora nas odvesti u onaj svijet za koji smo stvoreni. Apostol Pavao, iako ne moli za smrt, pokazuje nam otkupljeni pogled na našeg posljednjeg neprijatelja:

„Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje;“ (Filipljanima 1, 21-23)

I mi se možemo okrenuti, suočiti se s čudovištem u Božjem savršenom trenutku i prihvatiti ga s mirom, kojeg svijet ne poznaje. I mi imamo zdravu čežnju za napuštanjem ove Zemlje i da budemo s Kristom. I mi imamo Duha, koji u sebi uzdiše dok čekamo svršetak naše nade (Rimljanima 8, 23). I mi molimo: “Maranatha!” i čeznemo za posljednjom noći ovoga svijeta jer čeznemo za novim početkom ovoga svijeta. Ne čeznemo za umiranjem radi smrti, niti samo radi bijega od svojih nevolja, ali žudimo za beskonačnim životom s Kristom, koji leži s druge strane sna i kojeg sve više i više možemo okusiti, čak i sada, kroz njegovu riječ i Duha.

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.