U jednoj od naših poruka govorili smo o Kainu i Abelu, dakle sinovima prvog bračnog para Adama i Eve. Prigodom prinošenja žrtve Bogu, Abelova žrtva je bila primljena od Boga, dok na Kainovu žrtvu Bog nije pogledao. Kain je bio zavidan bratu što je njegova žrtva bila primljena, dok njegova nije, te ga je iz zavisti ubio (Postanak 4,3-8). Iz ovoga zaključujemo da je zavist postojala od postanka svijeta i da traje do dana današnjega. Jedan od uzroka sveg zla koje se događa u svijetu među ljudima je zavist.
Što je zavist i otkud ona dolazi, kako je zapravo zavist ušla u ljude? Zavist je jedan od najtežih grijeha, i od nje počinju sva druga zla. Zavist proizlazi iz čovjekove naravi, a ona je zemaljska i đavolska. Za one koji zavide, u Poslanici Rimljanima 1,29 čitamo: “… puni su svakovrsne nepravednosti, lakomosti, zloće, obuzeti su zavišću…”
U Bibliji ili Svetom pismu imamo opisane mnoge primjere zavisti koja se izražavala u nezadovoljstvu zbog uspjeha drugih, a takvih primjera vidimo i doživljavamo i danas. Zavist je izvor mržnje, koja nekad potiče i na umorstva. U Jakovljevoj poslanici 3,14-18 čitamo: “Ako li u srcu svom nosite gorku zavist i sebičnost, nemojte se ponositi i nemojte lagati protiv istine! Ta, naime, mudrost ne dolazi odozgo, već je ona zemaljska, ljudska, đavolska, jer gdje je zavist i sebičnost, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela. A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.” Zavist i sebičnost su izvor svih zala među ljudima, i ako se nešto na vrijeme ne poduzme da se to spriječi, može doći do neželjenih posljedica.
Mogli bismo takvih primjera ispričati na stotine, koje smo osobno doživjeli ili pak čuli da su se nekome drugome dogodili. Svakako je najbolje navoditi primjere iz Biblije, jer iz tih primjera možemo izvući neke pouke i za naše slučajeve. Znamo da u dosta slučajeva nevini i pošteni ljudi budu predmet nečije zavisti, i to samo zato što su bolji od drugih, sposobniji, ljepši (važi uglavnom za žene), pametniji, bogatiji i slično.
Najbolji primjer koji opisuje Biblija je naš Gospodin Isus. Znamo da je on istovremeno bio Bog i čovjek ili, drugačije rečeno, Bog u ljdskom tijelu, jedini čovjek koji je živio na ovoj zemlji bez grijeha. Ljudima je činio samo dobro, hranio ih, liječio, uskrsavao iz mrtvih, propovijedao Radosnu vijest spasenja. Pored svega toga, tadašnje svećenstvo je bilo protiv njega i iz zavisti su ga dali pogubiti razapinjanjem na križ. “Znao je da su ga glavari svećenički predali iz zavisti.” (Marko 15,10 i Matej 27,18) Nakon uskrsnuća i uzašašća Gospodina Isusa na nebo, glavari svećenički i njihove pristaše nastavili su iz zavisti progoniti Kristove apostole radi Kristove nauke koju su propovijedali. U Djelima čitamo o progonima apostola i zatvaranjima: “Sljedeće subote skupiše se skoro sav grad da čuje Riječ Božju. Kad Židovi vidješe toliki narod, napuniše se zavisti, te na Pavlove riječi odgovoriše uvredama protiv Boga.” (Djela 13,44.45) A u Djelima 5,17 čitamo: “Tada se digoše puni zavisti veliki svećenik i njegove pristaše, to jest sljedba saducejska, pohvataše apostole i baciše ih u javnu tamnicu.”
Gospodin Isus je govorio i činio samo dobro, i to što je govorio, ptvrđivao je svojim djelima. Narod ga je volio i prihvaćao te išao za njim. To nije bilo po volji farizeja, jer su se bojali za svoj položaj i ugled, budući da su jedno propovijedali, a drugo radili. Iz zavisti su ga se nastojali riješiti, što su kroz Judu izdajnika i uspjeli. Dobro nam je to opisao apostol Pavao u 1. Timoteju 6,3.4: “Ako tko uči drugu nauku, a ne pristaje uz spasonosne riječi Gospodina našega Isusa Krista i uz nauku koja je u skladu s pravim štovanjem, taj je naduti neznalica, boluje od zapitkivanja i ispraznog prepiranja. Od toga nastaju: zavist, svađa…” Zavist razara zajednički život pojedinca i zajednice, nespojiva je s bezuvjetnom ljubavi i šteti kako pobožnim ljudima, tako i svakom čovjeku. Psalmist savjetuje: “Nemoj se žestiti na opake, zavidjeti nemoj pakosnicima; kao trava brzo se osuše, ko mlada zelen brzo uvenu. U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru. Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi.” (Psalam 37,1-5) Dakle, iz navedenog vidimo koliko je zavist opaka bolest i grijeh, koja nažalost ne ostaje samo na tome, nego uzrokuje i teže posljedice.
Kako nadvladati zavist? U Starom zavjetu u knjizi mudrih Izreka nalazimo korisne savjete kako nadvladati zavist i mržnju. Navodimo neke: “Strah Gospodnji izvor je života; on izbavlja od zamke smrti. Tko se teško srdi, velike je razboritosti, a nabusiti duhom pokazuje ludost. Mirno je srce život tijelu, a ljubomora je gnjilež u kostima. Blag odgovor ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu. Jezik mudrih ljudi proslavlja znanje, a usta bezumnih prosipaju ludost. Oči su Jahvine na svakom mjestu i budno motre i zle i dobre. Blaga je besjeda drvo života, a pakosna je rana duhu” (Izreke 14,27-30 i 15,1-4).
U Novom zavjetu Gospodin Isus nas uči da hodimo u Duhu pa nećemo ugađati požudi tijela. U Poslanici Galaćanima opisana su djela tijela i njima nasuprot djela duha: “Poznata su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i ovima slična, na koja vas unaprijed upozoravam, kako sam i prije upozorio: oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega. Naprotiv, plod su duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Protiv ovih ne postoji zakon.
Oni koji pripadaju Isusu Kristu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama. Ako imamo život po Duhu, slijedimo Duha! Ne težimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedan drugoga! Ne zavidimo jedan drugome.” (Galaćanima 5,19-26) Iz ove poslanice možemo zaključiti koja djela činimo ako hodimo po željama tijela, a koja ako živimo po duhu. Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima savjetuje kršćane: “Hodimo pristojno kao po danu, ne u razuzdanim gozbama i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina.” (Rimljanima 13,13) Tako je ukorio kršćane u Korintu: “Zar niste tjelesni to jest zar ne živite čisto po ljudskom kad među vama postoji zavist i svađa?” (1. Korinćanima 3,3.4)
Zavist se nikad ne javlja sama, nego s pratiteljima od kojih su: samoljublje (nitko bolji od mene), sujeta, zluradost (radovati se nesreći drugih), mržnja, pakost, kao i prividno prijateljstvo — lažna ljubav. Postavili smo si pitanje može li se pobijediti zavist, odnosno ima li lijeka protiv zavisti, tog velikog zla. Jedini lijek je kršćanska velikodušnost i ljubav. Prava ljubav sve pobjeđuje, zato je ona pobjednik, ona ostaje vječno. “Ljubav je strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se.” (1. Korinćanima 13,4) Ništa nije svetije od polaganja života za svoga bližnjega, ljubiti neprijatelje svoje, blagoslivljati one koji vas mrze, činiti čašću jedan drugoga većim od sebe. Ovako se jedino uništava klica zavisti, čiji je začetnik Sotona, a taj lijek je propisao naš Gospodin Isus koji je pobjedio Sotonu i smrt, a svojim sljedbenicima osigurao vječni život.
Izvor: Twr-hrvatska.org
