Kako pobijediti osamljenost?

Dan i noć smo na vezi, neprestano imamo mobitel na uhu i još uvijek se ljudi u našem društvu osjećaju osamljeno. Kako je to moguće i kako to možemo promijeniti?

To su često tihi, ali uvijek tamni tonovi osamljenosti koji se nerijetko za vrijeme posjeta i razgovora s drugima uvlače u moju svijest. Osamljenosti su različite, ali sve pripadaju velikim, turobnim životnim situacijama. Ponekad se čini da više ne postoje loši osjećaji. Odjednom se pojavi strah od kraja tjedna kada ponovo pulsira nepodnošljivi osjećaj da će ti strop pasti na glavu. Melodije osamljenosti: jadan, trom i tragičan. Svaka treća osoba, tako je priopćio FORSA – INSTITUT, ima strah od samoće i starosti, nekakvog melankoličnog kroja. Stručnjaci iznova govore da su najosamljeniji ljudi danas između tridesete i četrdesete godine. Usred života postati osamljen. Osamljenost je masovni fenomen i to u našem, takozvanom, komunikativnom društvu. Uvijek smo dostupni, a ipak sami. Budimo iskreni – u svakome od nas postoji skriveni kut u koji se utkala samoća kao paučina na stropu.

Osamljeni na ribnjaku

Osamljenost nije samo fenomen našeg vremena. Oduvijek su se ljudi osjećali osamljeno i napušteno. Osamljenost pripada ljudima. Biblija također govori o jednom vrlo osamljenom čovjeku: ”U Jeruzalemu se u blizini Ovčjih vrata nalazi ribnjak s pet trijemova: hebrejski je nazvan Bethesda. U tim trijemovima posvuda su ležali bolesni ljudi, slijepi, uzeti i sakati. Među njima bio je čovjek koji je bolovao trideset i osam godina. Isus ga je vidio kako tamo leži i bilo mu je jasno da on već dugo trpi. ”Želiš li ozdraviti?”, pitao ga je. Bolesnik je odgovorio: ”Gospodine, nemam nikoga tko bi mi pomogao da uđem u ribnjak kada se voda pomakne. Kada to sam pokušam, već netko drugi stane ispred mene.” Već tisućama godina izgovara se ova rečenica: ”Nemam nikoga.” Što sve stoji iza tih riječi? Ogorčeno razočaranje? Nagomilane frustracije? Beznađe? U svakom slučaju: duboka osamljenost i rezignacija. ”Nemam nikoga”, kaže bolesnik. ”Prepušten sam samom sebi. Tu nema ni jednog čovjeka na kojeg bih mogao računati.” Čak i u psalmima, pisanim molitvama iz Starog zavjeta, ljudi se žale na svoju osamljenost. ”Smiluj mi se! Ja sam sam i bijedan. Oslobodi moje srce straha i oslobodi me pritiska!” Put u depresiju često vodi preko osamljenosti. ”Za učinjeno dobro, vraćate mi zlom. Ja sam sam i očajan.” U ovom životu mnogima se dobro vraća zlim. Na to reagiramo povlačenjem. Ponekad se samo okrenemo oko sebe – početak razočaranja. Prorok Jeremija žali se na svoju izolaciju: ”Nikada nisam sretno sjedio s drugim ljudima, nisam se mogao s njima smijati.” Shvaćamo li zašto se ovi ljudi žale na svoju osamljenost? U biblijskim tekstovima čitamo: jednoga je bolest učinila osamljenim. Nije imao nikoga tko bi mu pomogao kada mu je pomoć bila potrebna. Osjećaj krivice i sram čine čovjeka osamljenim; povrede koje su nam nanesene; gubitak sigurnosti; bolni rastanci; namjerno ignoriranje; sve su to uzroci osamljenosti –  ovi su navedeni razlozi najčešći. Već se u Postanku spominje negativnost Adamove samoće: ”Nije dobro da čovjek bude sam.” Osamljenost se spominje kao opasnost. Zašto? Stvoreni smo s potrebom da budemo u zajedništvu s drugima – za tu praiskonsku potrebu nema zamjene.

Osamljenost među mnogima

Osamljenost boli jer je to stanje nepotpunosti. Nedostaje sklonost. Nedostaje ljubav, blizina, toplina i osjećaj da si nekome važan. Osamljenost je opasno stanje jer osamljenom čovjeku nedostaje ogledalo. Nedostaju mu ljudi koji će ga ohrabrivati i potvrđivati, ali i prijatelji koji će ga kritizirati i ispravljati. Ima li još takvih ljudi? Svakako da nisu samo takvi odnosi dovoljni da spriječe osamljenost jer ”i u društvu se može čovjek osjećati osamljeno” (Richard von Weizsäcker).

Postoji i osamljenost udvoje. Ništa ih više ne veže, nemaju si više što reći, ne slušaju jedan drugoga. Osamljenost u braku za mnoge je najgore iskustvo. Netko je u blizini, a nije blizu; tu je netko sa mnom, a tako često protiv mene. Prema statističkim podatcima, jedna se četvrtina vjenčanih osjeća usamljeno. Veliki postotak stupa u brak iz razloga da prekine samoću, a istovremeno se mnogi razvode iz razloga jer su u braku osamljeni. Hermann Hesse je napisao: ”Život je samoća. Nijedan čovjek ne poznaje drugoga, svatko je sam.” Niti činjenica da smo danas, zahvaljujući modernoj tehnici, uvijek i na svakom mjestu dostupni, ništa ne mijenja! Naprotiv, gotovo neprimjetno se uvlači i širi poput virusa nešto što nazivamo ”nedostatak sposobnosti komunikacije”. Razmjena službenih informacija još uvijek nije komunikacija. Uvijek online, neprestano s mobitelom na uhu, još uvijek nas ne čini sposobnima za komunikaciju. Mnogima više nije moguće opisati svoje osjećaje ili postaviti precizno pitanje, a to čini čovjeka osamljenim. Zajedničko gledanje filma još uvijek nije komunikacija.

”Uopće me ne slušaš”

Postoje i drugi problemi: zaboravljamo slušati. Mnogi ljudi su loši slušatelji: ”Uopće me ne slušaš!” Stručnjaci kažu da se umjetnost slušanja može naučiti kao matematika ili strani jezik. Svoju sposobnost slušanja možemo udvostručiti sistematskim treningom za nekoliko mjeseci. Pri tom se moramo odreći loših navika. Tko telefonira i istovremeno surfa po internetu, ne treba se čuditi ako njegov sugovornik na drugoj strani ima dojam: ”On me ne sluša dobro.” Osamljeni ljudi osjećaju sluša li ih netko ili ne sluša. Osamljeni ljudi nisu bezuvjetno ljudi bez kontakta, ali kontakti su izgubili svoju okolinu i snagu povezivanja. Stručnjaci govore o ”interaktivnoj dilemi osamljenosti”. Oni kažu da osamljeni ljudi, ili iz navike ili ne, pod utjecajem osamljenosti razvijaju ponašanje i osjećaje koji sve više odudaraju od uobičajenog društvenog standarda. To se očituje pri pokušaju izgrađivanja odnosa s drugom osobom jer su osamljeni ljudi skloni komunikaciji koju su oni sami razvili; to znači da oni samo u maloj mjeri mogu zadovoljiti potrebe komunikacije svojih bližnjih. Takvi ljudi nas zasipaju monolozima; ne pitaju: ”Kako si?” ili ”Što ti misliš?” i prema drugima se postavljaju destruktivno ili cinično. Nije čudno da se tada ljudi od njih povlače.

Razlikujemo tri faze osamljenosti:

  1. Trenutačna, pretjerana osamljenost

Kroz ovu fazu prolazi svatko više puta u životu. Većinom je to kratko vrijeme osamljenosti reakcija na vanjske okolnosti: selidba, boravak u bolnici, odlazak djece. To mogu biti uzroci trenutačne osamljenosti. Ta faza osamljenosti nije štetna. Naprotiv, ona može pomoći da se prilagodimo novoj situaciji, da se organiziramo, možda na nešto novo orijentiramo te to može biti nova šansa u životu.

  1. Polagano povlačenje

Osamljenost se šulja. Ona postaje naša stalna patnja, zatim nas mijenja u našoj osobnosti. Sposobnosti za izgrađivanje kontakata i druženja s drugim ljudima polagano se smanjuju. Zaboravljamo se smijati i razgovarati o svakodnevici. Povlačimo se.

  1. Kronična osamljenost

U toj fazi osjećaj usamljenosti traje mjesecima i godinama. Otvrdnemo. Nestaju sve naše sposobnosti za izgrađivanje kontakata, za uvažavanje drugih. Drugi ne znaju kako s nama započeti. ”Ona ionako ništa ne govori. Uvijek ukočeno sjedi.” Osjećamo se odbačeno i neatraktivno i sve više gubimo povjerenje u svoje sposobnosti – to je sotonski krug. Povlačimo se ili prema drugima postajemo razdražljivi i ”ogorčeni”. Također je važno znati da u životu postoji zdrava želja za samoćom. Tko doživljava osamljenost kao prijetnju, propušta svoju šansu. Dobro je razlikovati ”osamljenost” i ”samoću”. To je od pomoći, ali ne pomaže uvijek. Osamljenost je neugodan osjećaj. Samoća je stanje koje s vremenom postaje ugodno, npr. kada su djeca konačno u krevetu, kada su učenici na odmoru ili kada imamo vremena za sebe i svoje misli…

Osama može biti potrebna!

Biblija pod osamljenošću ne podrazumijeva romantično povlačenje od zločestog svijeta – za nju je osamljenost šansa za koncentraciju na ono što je bitno i za susret s Bogom. Jer, Isus nas poziva iz osamljenosti u osamu s njim. A, kada smo sami s Isusom, tako možemo biti u Božjoj službi. Prvih trideset godina Isusova života nije baš poznato. No, u kratko vrijeme njegovog javnog djelovanja On se često povlačio u osamu. Njegova služba počela je tako što je četrdeset dana živio sam u pustinji. Isus je svjesno tražio osamu da bi je iskoristio za razgovor s Ocem. Prije nego je izabrao dvanaest učenika, cijelu je noć proveo sam na osamljenom brdu.  Kada je primio vijest o smrti Ivana Krstitelja, ”odvezao se čamcem sam u osamljeni kraj”. U sličnim situacijama našeg života osamljenost može biti primjerena reakcija. Kada je stajao na svom posljednjem i najtežem putu, Isus je tražio tišinu u Getsemanskom vrtu. Na nekim je putovima osamljenost najbolja priprema za put. Onaj čovjek na ribnjaku Bethesda bio je osamljen. Trideset i osam godina osamljenosti pritiskalo ga je da je izgovorio rečenicu: ”Nemam nikoga”. Ne znam koliko bi nas moglo izgovoriti istu rečenicu. Uvjeravam vas, tu rečenicu treba preoblikovati! Recite ovako: ”Ja imam nekoga!” Tko bi to mogao biti? To je Onaj koji je postao čovjekom, Sin Božji, Isus! Svatko tko njemu vjeruje taj ima najmanje jednog čovjeka na svojoj strani. Tko vjeruje Isusu, taj može u dubokoj osamljenosti reći: ”Ja imam nekoga (čovjeka), Isusa!”

Nitko ne mora ostati sam

Može li nas Isus razumjeti? Da, može. On može našu osamljenost razumjeti kao nitko drugi jer Isus zna do dubine svoje duše što je osamljenost. On je upoznao osamljenost i odbačenost. On je znao kako se osjećaš kad si ignoriran i izoliran jer je to iskusio u svom životu, do kraja. Kada mu je bilo najteže, napustili su ga i oni za koje je vjerovao da uz njih nije sam. Njegovi najvjerniji, njegovi učenici, pobjegli su. Kada ih je molio za potporu u najtežim trenucima, nestali su. I kada je visio na križu, uzviknuo je riječi osamljenosti: ”Moj Bože, Moj Bože, zašto si me napustio?” Taj Isus zna što je osamljenost! Zbog toga što je sa sobom na križ uzeo sve, baš sve grijehe, sve prijestupe, svu sebičnost, svu mržnju, sve bolesti i sve laži, zbog toga je bio sam. Grijeh ga je odvojio od svetoga Boga – tu je pukla svaka povezanost s Bogom. Kada je umro, u hramu u Jeruzalemu, razderao se zastor pred svetištem i to od gore do dolje. Sam je Bog razderao taj zastor da bi pokazao: ”Sada je put do mene opet slobodan! Nitko ne mora ostati sam u svojoj osamljenosti. Svatko sada može doći k meni, Ocu, jer je moj Sin Isus izbrisao sve što nas je dijelilo.”

Sada više nitko u dubini svoje duše ne mora biti sam – otkako je Isus ponovo uspostavio vezu s našim Ocem u nebu, svatko tko se osloni na Isusa smije reći: ”Imam jednog čovjeka na svojoj strani, naime, Isusa, Sina Božjega. On je moj zagovornik, moj otkupitelj, moj tješitelj i pomoćnik. On može promijeniti i moje osamljeno srce.” Isus je za sve one koji nemaju nikoga, onaj koji pomaže izaći iz osamljenosti i razočaranja. Mnogi ljudi iz Biblije imaju to iskustvo; ne samo ovaj hromi čovjek na ribnjaku Bethesda, nego također i glavni čovjek u Kafarnaumu. On nije imao čovjeka koji bi ozdravio njegovu slugu i Isus mu je pomogao. Zakej, carinik, bio je osamljen čovjek jer je varao sve oko sebe, a Isus se pozvao kod njega da bi prekinuo njegovu osamljenost. Petar koji je tri puta tvrdio da ne pozna Isusa, zatvorio se u svoju bol i osamljenost sve dok Isus nije pošao s njim u dugu šetnju obalom Genezaretskog jezera i tako je završila njegova osamljenost. Da, Isus je išao vrlo neobičnim putovima da bi ljude izvukao iz njihove osamljenosti. Tim neobičnim putovima hoda i danas s onima koji su osamljeni.

Autor: dr. Stefan Jung