Juliette Burton, mlada žena iz Velike Britanije, odlučila je javno podijeliti svoje teško iskustvo kako bi podigla svijest o važnosti slušanja vlastitog tijela, ali i o alarmantnoj nejednakosti u zdravstvenom sustavu koja žene često ostavlja bez odgovarajuće skrbi.
Njezina priča nije samo osobna ispovijest, već i apel svima – ne zanemarujte simptome, i ne odustajte kada osjetite da vas sustav ignorira.
“Veći dio mjeseca borila sam se s osipom koji se proširio po cijelom tijelu. Izgledalo je bezazleno, ali je postajalo sve bolnije i crvenije. Jednog jutra u svibnju 2024., dok sam se tuširala, imala sam osjećaj kao da me tuče kiselina iz oblaka,” započinje svoju priču Juliette.
Na preporuku liječnika opće prakse, zajedno s dečkom Adamom otišla je u hitnu pomoć. Iako je bila u velikim bolovima, osjećala je da ju osoblje ne shvaća ozbiljno.
“Imala sam osjećaj kao da im nije stalo. Tek kad je Adam progovorio mirno i odlučno, stvari su se počele kretati. Propisan mi je jak analgetik, ali sam ostala zbunjena – zašto je njegov glas bio važniji od mog?”
Liječnici su simptome pripisivali psihičkom stanju
Juliette nije nova u borbi s bolestima. U posljednjih 30 godina, suočila se s brojnim izazovima: bulimijom, anoreksijom, poremećajem prejedanja, depresijom, a kasnije i s bipolarnim poremećajem, anksioznošću te tjelesnim dismorfnim poremećajem. Kaže kako su liječnici prečesto njezine fizičke simptome pripisivali psihičkom stanju.
“Kada sam s 14 godina razvila tešku anoreksiju, tek tada su me stručnjaci počeli ozbiljno shvaćati. No, godinama kasnije, u mojim tridesetima, opet su me vraćali na početak – svaki fizički bol proglašavan je proizvodom depresije.”
Posebno traumatično iskustvo dogodilo se 2024. godine kada je, iscrpljena i puna rana, morala čekati šest sati na hitnom prijemu. Da nije bilo Adama, kaže, ne zna bi li uopće bila primljena. Čak i kada su preuzimali propisanu steroidnu kremu za njezin osip, farmaceutsko osoblje dalo joj je tubu veličine paste za zube – premalu za osip koji je prekrio cijelo tijelo. Opet je Adam morao intervenirati.
“Zar je zaista potrebno da muškarac govori umjesto mene da bi moje zdravlje bilo uzeto ozbiljno? Bio je to najjasniji slučaj medicinske mizoginije koji sam osobno doživjela.”
Žene smatraju da se njihovi zdravstveni problemi ne shvaćaju ozbiljno
Juliette se ne ustručava ukazati na širu sliku: studije pokazuju da Ujedinjeno Kraljevstvo ima najveći zdravstveni jaz između spolova među zemljama G20. Čak 60% žena vjeruje da se njihovi zdravstveni problemi ne shvaćaju ozbiljno, dok je 57% njih imalo negativno iskustvo sa zdravstvenim radnicima.
“Pitam se koliko mojih tegoba je moglo biti spriječeno da su me ranije slušali. I nije riječ samo o meni – žene diljem svijeta suočavaju se s istim ignoriranjem.”
Njezin zaključak je jednostavan, ali snažan:
“Nijedna žena ne bi smjela dovesti muškarca da je ‘zastupa’ u ordinaciji kako bi je liječnik ozbiljno shvatio. Naša iskustva su stvarna, naši glasovi vrijede. Svaka osoba, bez obzira na spol, ima pravo biti saslušana kada je u pitanju zdravlje.”
Julietteina priča nije samo svjedočanstvo o borbi s bolešću – to je snažan poziv na promjenu.
