Potreban je samo jedan trenutak da se život promijeni iz temelja – osobito kada se čovjek suoči s vremenskim nepogodama nad kojima nema nikakvu kontrolu. Upravo to iskusio je Ljubiša Žikić iz sela Krivelj, nedaleko od Bora, u ljeto 1986. godine.
Tog sudbonosnog 10. srpnja 26-godišnji Ljubiša pješačio je uobičajenim putem iz centra sela prema kući. Dan je započeo vedro i sunčano, no vrijeme se naglo promijenilo. Počela je jaka kiša, a nebo je parala grmljavina.
Iako su mu se poznanici ranije šalili što nosi kišobran po lijepom vremenu, Ljubiša ga je ipak otvorio kako bi se zaštitio od pljuska. Bio je u crnini zbog nedavne smrti majke, u novim trapericama i sandalama, nesvjestan da će mu se život u sljedećoj sekundi zauvijek promijeniti, piše Telegraf.
Na otvorenom putu, uz snažan vjetar i grmljavinu, dogodilo se nezamislivo – pogodio ga je grom. „Odjednom je ‘zviznulo’. To je posljednje čega se sjećam“, ispričao je kasnije. Srušio se pored ceste, bez svijesti, dok je kišobran ostao ležati na kolniku.
Nedugo zatim naišao je minibus s radnicima obližnjeg površinskog kopa. Vozaču je bilo neobično vidjeti odbačen kišobran na cesti pa je zaustavio vozilo. U travi ispod bankine pronašli su Ljubišu kako jedva daje znakove života. Hitno su ga odvezli u bolnicu u Boru.
Probudio se četiri dana kasnije, zbunjen i u šoku, s poderanom odjećom i opeklinama na tijelu. Desna ruka, kojom je držao kišobran, ostala je djelomično oštećena, no bez težih neuroloških posljedica. Liječnici su potvrdili da je imao nevjerojatan blagoslov – sandale na nogama omogućile su da struja prođe kroz tijelo, zaobišavši vitalne organe.
Danas, gotovo četrdeset godina kasnije, Ljubiša se ne boji grmljavine. Događaj koji je mogao završiti tragično pretvorio je u priču zahvalnosti i čak šale. „Prozvali su me gromobran“, kaže uz osmijeh – svjedočeći da se i iz najstrašnijih trenutaka može izvući novi život.
