Postoje trenuci u majčinstvu koji se urežu u dušu — trenuci koji oduzmu dah, promijene budućnost i pokažu koliko je život djeteta krhak i čudesan.
Za 36-godišnju Mariju Carlin iz Long Islanda, takav trenutak došao je jednog srpanjskog jutra, kada je njen četverogodišnji sin Jack naglo počeo teško disati.
Ustao je s laganim kašljem, no u nekoliko minuta zvučao je kao da diše kroz tanku slamku. “Zvučao je kao miš. Panika me obuzela”, rekla je Maria. Instinktivno ga je stavila u autosjedalicu i krenula prema bolnici. No onda je čula zvuk koji će pamtiti cijeli život — tiho klonuće njegovog tijela. Jack više nije disao. Nije se pomicao. Srce mu je stalo.
Razdiruća dilema slomila je svaku majčinu sigurnost: stati i pokušati reanimaciju sama ili voziti dalje znajući da svaka minuta znači opasnost od trajnih oštećenja. Odlučila je voziti — uz molitvu koja je bila jača od nje same.
Utrčala je u bolnicu Huntington noseći, kako kaže, “mrtvo dijete”. A onda se dogodilo ono što je nazvala čistim Božjim čudom. Liječnici i medicinske sestre borili su se za Jackov život dok se nije ponovno pojavio dah… pa puls… pa život.
Jack je prebačen u Cohen Children’s Medical Center, gdje je otkriven rijedak poremećaj — larinksni rascjep, malformacija između dušnika i jednjaka. Operacija ga je spasila. Molitva ga je nosila. A Bog, kaže Maria, bio je uz njih u svakom trenutku.
Kad se probudio, Jack je upitao: “Mama, zašto nisi htjela da odem u nebo?” Pitanje koje može postaviti samo dijete — i na koje majka odgovara suzama zahvalnosti.
Danas, Jack stoji zdrav, nasmijan i živ. Vratio se u bolnicu gdje su mu spasili život da im kaže hvala. On je, bez ikakve sumnje, čudo. A Maria svakog dana zahvaljuje Bogu koji, kako piše u Psalmu 41, 3 “podupire na bolesničkoj postelji i vraća snagu iz slabosti”.
