Marijin i Elizabetin primjer poniznosti svi kršćani trebaju nasljedovati!
Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju. Junačko djelo izvede mišicom svojom: rasprši one koji su oholi u misli srca svoga; zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne; gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku; priskoči u pomoć Izraelu, sluzi svome sjećajući se milosrđa – kao što obeća Ocima našim – u prilog Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. (Lk 1,46-55)
Marija jasno vidi najizvanredniju stvar vezanu uz Boga: On samo što nije promijenio tijek ljudske povijesti; navažnija tri desetljeća svih vremena samo što nisu počela.
A gdje je Bog? Zaokupirao se dvjema neprimjetnim, poniznim ženama – jedna je stara i nerotkinja (Elizabeta), jedna je mlada i djevičanska (Marija).
A Marija je toliko potaknuta Božjom vizijom, ljubiteljem poniznih, da iz nje izlazi pjesma – pjesma koja je postala poznata kao „Hvalospjev“ (Lk 1,46-55).
Marija i Elizabeta su predivne junakinje Lukina zapisa. On voli vjeru ovih žena. Stvar koja ga najviše impresionira, čini se tako, i stvar koju želi utisnuti u Teofila, svoga plemenitog čitača, neprimjetnost je i radosna poniznost Elizabete i Marije.
Elizabeta u Evanđelju po Luki 1,43 kaže: „Odakle onda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni?“ A Marija u Evanđelju po Luki 1,48 kaže: „Milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju.“
Jedini ljudi čija duša uistinu može veličati Gospodina su ljudi poput Elizabete i Marije – ljudi koji priznaju svoje neprimjetno stanje i koji su preplavljeni susretljivošću veličanstvenog Boga.
Autor: John Piper; Izvor: Radosnavijest.com/Desiringgod.org
