Mnogi prihvaćaju ovaj grijeh ne znajući da vodi ravno u propast

Ovaj grijeh je svuda u društvu i u crkvi, a nitko ne govori o njemu. Mnogi ga prihvaćaju ne znajući da vodi ravno u propast.

Većina kršćana danas vole reći da su svi grijesi „jednaki“ u Božjim očima, da nema ljestvica lakših ili težih grijeha, da su bijela laž ili ubojstvo podjednako bili dovoljni da zahtijevaju da Krist umre na križu. Kažemo to u teoriji, ali u praksi znamo da zbog male laži nećete biti izbačeni iz vodstva crkvenog tima. Zbog ubojstva najvjerojatnije hoćete.

U praksi, postoje neki grijesi koji su društveno prihvatljivi, čak i u Crkvi. Postoji jedan grijeh, koji posebice prožima u naše društvo i crkve, tako tiho da jedva promišljamo o njemu, a taj grijeh je stalna potraga za više nego što nam je nužno. Ili, da upotrijebimo ružniji naziv, ono što je poznato kao pohlepa.

VIDI OVO: Pohlepa – grijeh koji vam može uništiti život

Kad mislim o pohlepa, mislim o mojoj želji da pojedem deset krafni, sa čokoladnim mlijekom. Ili možda je to moja sklonost da se bezumno hranim čipsom čak i kada više nisam gladan. Mnogi od nas mogu gledati na grijeh proždrljivosti i misliti: „To zapravo nije moja borba.“ Ili, mislimo: „U čemu je problem?“ Uostalom, većina crkvenih zajednica imaju one koji se prejedaju, a oni se ne smatraju „manje duhovnima“ ili „otpadnicima“ zbog toga.

No, proždrljivost nikad nije bila samo ovisnost o hrani. A ako gledamo na to u izvornoj definiciji i kontekstu, proždrljivost nam postaje mnogo bliža nego što bismo željeli priznati.

U najjednostavnijem slučaju, pohlepa je duševna ovisnost o višku. To se događa kada okus prevladava glad, kad želje nadilaze potrebe. A u Americi, gdje je imati veće i više oduvijek bilo dio američkog sna, često je teško razlučiti što je pošteno zarađeni uspjeh, a što je neumjerenost. U tom smislu, čak i oni među nama koji su sportski tipovi i izgledaju kako treba mogu biti proždljvci. Svatko od nas može biti.

Sva želja za viškom proizlazi iz nedostatka zadovoljstva. Nisam zadovoljan svojim obrocima na mom tanjuru, u bračnom krevetu, ili na mom bankovnom računu. Budući da nisam zadovoljan time, tada tražim više. No, budući da je svaki dio ograničeni dio ograničene cjeline, ja sam stalno u jurnjavi za viškom koji nikada ne može zadovoljiti.

VIDI OVO: Kako mogu znati jesam li pohlepan?

Ovo je priča o Postanku 3. Adam i Eva su dobili lijepe znamenitosti i prekrasne okuse i nisu imali srama, ali to sve nije ovaj vrt činilo rajem. To je bio raj jer je Bog hodao u smiraj dana s njima. Pa ipak, pad Adama i Eve se desio jer su smatrali da ni to nije dovoljno. Oni nisu bili zadovoljni svojim dijelom raja, i posegnuli su za više, što je imalo katastrofalnu posljedicu.

Poput njih, mi smo grabljiva bića. Mi utjelovljujemo potrebu bez dna da stalno grabimo za sljedećom atraktivnom stvari. Naši apetiti su jaki kao smrt, Izreke 27,20 kaže. Mi smo uvijek u pokretu za sljedeću stvar koja može zadovoljiti i ugasiti našu nemirnu žeđ. Ova beskrajna sila je motor proždrljivosti. To pokreće naše duše prema višku.

Pa ipak, želja za „još“ sama po sebi nije loša, ali je često pogrešno usmjerena. Ono što nam je potrebno je nemilosrdan apetit za božanskim. Trebamo svetu proždrljivost. Naše duše koje žude se mogu okrenuti i postati oduševljene dobrotom koja se nalazi u prisutnosti sveslavnog Boga. Postoji samo jedan beskonačan izvor zadovoljstva koji može zadovoljiti naše žudnje bez dna.

Okus Njegove vrhovne milosti je dovoljan da privuče apetit dugo držanog zatvorenika za manje porcije. Ako je ukradena voda slatka, obilna milost je slađa.

I ovdje je čudna nuspojava: što više pijemo iz dublje beskrajne ljubavi beskonačnog Boga, više će naši okusi biti promijenjeni. Duboka svijetla srž milosti će padati dolje u nemirnim dušama uvijek gladnima.

U potrazi za svjetovnim porcijama, naši ukusi su otupjeli. Postali smo tupi na naše stvarne gladi, ispunjajući ih s manje hrane. No, kada se vratimo izvoru, možemo probati ponovno.

VIDI OVO: Pohlepa za novcem je izvor svih zala: Što to znači voljeti novac?

Psalam 34,8 izaziva nas da sami vidimo razliku: „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.“ Mislim da je Pavao razumio ovaj stih, kada je rekao ljudima u Listru da Bog daje hranu i radost, tako da će se naša srca odvratiti od ispraznosti i okrenuti na krajnje zadovoljstvo tko je Bog (Djela 14,15-17).

Prema tome, ako je Bog odredio da se Njegova dobrota može kušati i vidjeti (i ja bih podnio, čuo, osjetio i dotaknuo), to ima najmanje dvije izravne implikacije. Prvo, to bi značilo da svaki konačni užitak i zadovoljstvo znače da nas upućuju prema beskrajnom užitku i zadovoljstvu Boga. Moje divljenje za zalaske sunca, onda, ne treba se zaustaviti na tom horizontu, već da ide na hvalu i zahvalnost. Drugo, to znači da ako je naša želja za „više“ pogrešno usmjerena, onda svakako može biti preusmjerena na nešto dobro, također.

Je li želja za viškom grešna? To ovisi o tome je li duša ovisna o konačnom višku ili beskonačnom višku. Da li smo ikada razmišljali o „prežderavanju Bogom“? Uživamo li u prilici da provedemo nekoliko minuta u molitvi, skriveni od svijeta za samo još jedan okus božanskog? Kad smo se zadnji put dugo zadržali nad stranicama otvorene Biblije, jer se jednostavno nismo mogli prestati diviti medenim okusima drevne istine? Ako je Biblija priča o jedinom beskonačnom dobru, zašto trošimo toliko naših života na manje trpeze?

Mi kršćani smo ukrotili naše uživanje u Bogu da ne možemo shvatiti kako bi takva potraga za ushićenjem čak i izgledala. Slavljenje Boga je strano većini Amerikanaca, kao i prazan želudac. Zašto ne možemo usmjeriti naše duše na jedinu dobrotu koja može nositi naše žudnje? Zašto  jurimo za više okusa novca, hrane i seksa?

VIDI OVO: Hoće li Bog ispuniti sve želje našeg srca?

Eh kad samo ne bi gušili naše proždrljive želje, nego ih usmjerili u pravom smjeru. Kad bismo se samo naslađivali beskonačnim Bogom koji nudi puninu života, umjesto tim manjim trpezama s ​​mnogo blažim okusima novca, seksa, hrane i moći.

Kao što je George MacDonald rekao: „Ponekad se probudim i, evo, ja sam zaboravio.“ San je kao reset tipka i moja glad je često pogrešno usmjerena. Mislim da sam gladan za konačnim, ali ja sam stvarno gladan za Bogom. Da ne zaboravite, moramo kušati dnevno, duboko i neprestano dobrotu Božju. Dakle, obratimo se zajedno, i naslađujmo se ispravno.

Autor: Jason Todd; Prijevod: Blaženka Š; Izvor: Relevant Magazine