NaslovnicaDuhovnostMogu li nas spasiti naša dobra djela?

Mogu li nas spasiti naša dobra djela?

Biblija uči da dobra djela ne utječu na uspostavljanje pravog odnosa s Bogom. To se ne može zaraditi, jer je Bog već sve učinio za nas.

Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća pojavila se pjesma J. Franka Wilsona i Cavliera “The last kiss” (Posljednji poljubac). Pjesma govori o mladiću i djevojci na njihovom zadnjem sastanku kada ih zadesi prometna nesreća. Djevojka umire u naručju svoga dečka. On pjeva žalopojku nad njom njom mrtvom: “O, gdje bi mogla moja draga biti. Bog je uze od mene. Otišla je u nebo, pa dobar moram bit, i vidjet ću moju dragu kad odem s ovog svijeta ja.”

Ta pjesma izražava stav mnogih. Smatraju da, ako su živjeli pošteno i čestito, ako su dobra djela prevagnula njihova zla, onda će zaraditi svoje mjesto u nebu. Nažalost, Biblija nikome ne dopušta da zasluži put u nebo.

Biblija uči da dobra djela ne utječu na uspostavljanje pravog odnosa s Bogom. To se ne može zaraditi, jer je Bog već sve učinio za nas. “Ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu, spasio nas je. ” (Tit 3,5) ” Da milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela da se nitko ne bi hvalisao” (Ef 2,8.9). “A bez vjere nemoguće mu je ugoditi” (Heb 11,6) “Ovo djelo Bog hoće – da vjerujete u onoga koga je on poslao.” (Iv 6,29) Ako se naše vječno spasenje temelji na djelima, ako bismo ga svojim djelima mogli uspješno zaraditi, tada bi Bog bio naš dužnik: nešto bi nam dugovao (Rim 4,1-3).

Biblija uči da Bog nikome ništa ne duguje, a naša pravednost je poput prljave i otrcane haljine (Iza 64,6). Razlog je jednostavno u tome što Bog ima savršena mjerila, a mi smo sagriješili i nismo dosegli njegova mjerila pravednosti (Rim 3,29). Volimo se uspoređivati s drugima, pa smatramo da baš i nismo toliko loši. Bog nas, međutim uspoređuje s Isusom, a pokraj njega smo svi bez iznimke vrlo mali i nedostojni. Pogledajmo sljedeći primjer.

U južnoj Kaliforniji nalazi se otok Catalina, 35 kilometara udaljen od pristaništa Newport Beach. Pretpostavimo da jednog dana trojica stoje na kraju pristaništa. Jedan je alkoholičar, oronuo i bolestan, koji živi na ulici. Drugi je prosječan Amerikanac, a treći istaknuti, uvaženi član društva.

Odjednom alkoholičar skoči s mola metar i pol od obale u vodu. Druga dvojica viču: “Što to činiš?” Čovjek u vodi odgovara: “Skačem do Cataline” Drugi čovjek, prosječan Amerikanac, kaže: “Gledaj mene. Ja mogu dalje skočiti!” Zaleti se i skoči tri metra od obale u vodu, dvaput dalje od alkoholičara. Treći, vrlo moralan, značajan i važan čovjek, nasmije se podrugljivo na onu dvojicu u vodi. Povuče se petnaestak metara da uzme zalet i skoči šest metara od obale u vodu, dvaput dalje od gospodina Prosječnog, a četiri puta dalje od gospodina Alkoholičara. Čuvar plaže ih izvuče mokre na obalu i pita što su htjeli postići skakanjem u more. Svi odgovaraju: “Htjeli smo skočiti na Catalinu!” Prosječni se hvalio kako je skočio dvaput dalje od Alkoholičara, a Uvaženi kako je skočio dalje od obojice. Čuvar plaže im odgovara: “Glupani jedni! Još uvijek ste udaljeni od otoka 35 kilometara!”

Premda se suvremeni čovjek smatra boljim od onoga iz prošlog stoljeća – ili bar jednako dobrim kao oni u prošlosti – još uvijek je daleko od cilja kojeg je Bog postavio za sve nas. Nitko nije kadar skočiti s mola do otoka Cataline, kao što je čovjeku potpuno nemoguće doseći nebo svojim dobrim djelima, osim po Isusu Kristu. Isus je rekao: “Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Iv 14,6)

Autori: Josh McDowell i Don Stewart; iz knjige ”Odgovori na teška pitanja” (Duhovna stvarnost Zagreb)

NAJNOVIJE