Ljudi već desetljećima pokušavaju locirati takozvano “mjesto za Boga” — specifično područje u mozgu koje bi bilo zaduženo za religijska ili duhovna iskustva.
Iako je to atraktivna ideja, moderna istraživanja jasno pokazuju da je priroda duhovnog iskustva složenija, jer aktivira više dijelova mozga, s posebnim značajem za tjemeni (parijetalni) režanj, piše Psychology Today.
Parijetalni režanj i transcendentna iskustva
Studije pokazuju da tijekom molitve dolazi do smanjenja aktivnosti u tjemenome režnju, posebno s desne strane, što može doprinijeti osjećaju gubitka granica između sebe i okoline – osjećaj “jedinstva” kod duhovnih iskustava.
Istraživanje Johnstonea i suradnika (2012) pokazalo je da oštećenja tog područja vode povećanju “duhovne povezanosti” – vjerojatno jer je smanjena samo‑orijentacija, a istaknuta je orijentacija prema Bogu ili zajednici, piše sciencedaily.com.
Međutim, nije samo tjemeni režanj uključen. Frontalni režanj sudjeluje u ponavljanoj molitvi i ritualima koji zahtijevaju pažnju i samokontrolu.
Dodatno, druge regije aktivirane su u kontekstu emocionalnog intenziteta (limbički sustav), slike i vizualizacije (ocipitalni režanj), kao i prosudbe i rezoniranja o moralu (frontalno-parijetalni sustav).
Nedavno otkriće moždanog debla
Zanimljivo, novija istraživanja koristeći “lesion network mapping” kod pacijenata s različitim moždanim oštećenjima ukazuju da su strukture moždanog debla, posebno područje zvan periakveduktalna siva (PAG), ključne za religioznost i duhovnost.
Oštećenja u različitim dijelovima PAG-a rezultirala su pojačanim ili oslabljenim duhovnim uvjerenjem — kao da je PAG prekidač koji modulira duhovnost . Ovo istraživanje, objavljeno u Biological Psychiatry 2021., potvrđuje da “Božje mjesto” nije lokalizirano, već dio šire funkcijske mreže.
Što to znači?
Neuroteologija, grana koja proučava vezu između mozga i religije, sugerira:
-
Duhovni doživljaji su složeni, angažiraju više regija u mozgu, a ne samo jedno “sveto” mjesto.
-
Parijetalni režanj preuzima ulogu u osjećaju “self‑transcendencije”, tj. smanjenog fokusa na sebe i jačeg osjećaja povezanosti .
-
Strukture moždanog debla, poput PAG‑a, igraju ulogu u emocionalnoj i spiritualnoj dinamici, što otvara pitanja o evolucijskom utemeljenju religije.
Zaključak
Ne postoji jedno jedinstveno “Božje mjesto” u mozgu – već složena mreža područja koja zajedno omogućavaju religijska i duhovna iskustva.
Parijetalni režanj, frontalni režanj, limbički sustav i strukture moždanog debla poput PAG-a rade zajedno kako bi stvorili osjećaj transcendencije, povezanosti i smisla. Neuroznanstvenici smatraju da su ta iskustva “ugrađena” u naš mozak jer potiču koheziju, moralnost i mentalno zdravlje zajednica.
Iako se istraživanja nastavljaju, jasno je da “hardverska predispozicija” za vjeru nije mit – radi se o funkcionalnoj neurobiološkoj mreži koja omogućuje da duhovna iskustva budu ljudski univerzalna i duboko djelotvorna.