”Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan; jer će se sutrašnji dan brinuti sam za se. Svaki dan ima dosta svojega vlastitog zla.” (Matej 6,34)

Jedno od definirajućih obilježja kršćanstva je nada; znamo da ćemo, bez obzira na sve, uvijek imati nadu u Kristu, nadu u dolazak Njegovog kraljevstva, nadu da će, kroz vrijeme On ispraviti stvari. No to nas ne lišava u potpunosti naših briga i ponekad izgleda kao da smo preplavljeni brigama.

O čemu sve brinemo?

Brinemo se da ćemo zauvijek imati početničku poziciju na radnim mjestima. Brinemo se da ćemo odrasti i počiniti iste one pogreške koje su počinili naši roditelji. Brinemo se da ćemo izgubiti one koje volimo najviše. 

Brinemo se i o našoj sigurnosti i zdravlju; brinemo se da bi nas bilo kakva katastrofa mogla bilo kada pogoditi. Brinemo se da ćemo biti u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. 

Istina, imamo nadu, ali živimo u pomahnitalom svijetu koji je obilan stvarima koje u nama mogu stvoriti brigu. Kao kršćani, što bismo trebali raditi s tom napetošću? Kako se nositi s brigom i strahom? Postoji li mjesto za to dvoje u našoj vjeri? 

”Ne budite zabrinuti…”

Nismo sami kada se to pitamo. Učenici, koji su hodali s Isusom i koji su svjedočili velikim čudesima u Njegovoj prisutnosti, imali su iste brige. U Mateju 6, 25-34 Isus govori okupljenima, također i svojim učenicima, ove riječi utjehe: „Ne budite zabrinuti za život svoj. Tko od vas može svojim brigama produljiti život svoj i za jedan samo pedalj“? 

To su riječi utjehe, no isto i riječi izazova. Daje nevjerojatno pouzdanje kada znamo da Bog, koji je stvorio sve što je oduvijek postojalo i koji ima moć nad svime, nas voli, čuva nas i želi samo najbolje za nas. On želi samo dobre stvari za nas.

Ipak, stvarnost življenja u palom svijetu, u kojem Njegovo kraljevstvo još nije, jest da ćemo iskusiti bol. Naši strahovi će se ponekad obistiniti. To znamo iz iskustava. Znamo to dubinski. Stoga se brinemo. 

Možda je dio razloga za ovo jest taj što se borimo s time da u potpunosti povjerujemo Bogu kroz Njegovu Riječ. Nakon svega, živimo u društvu gdje vladaju liječnički spinovi i tračevi i gdje se ne može povjerovati u tvrdnje onoga što čujemo, u svijetu gdje čak prestajemo vjerovati i institucijama koje postoje dugi niz godina nakon što otkrijemo njihove mračne aktivnosti.

Bog koji ne razočarava

Stoga kada pokušavamo pojmiti da je Bog u kojeg vjerujemo Bog koji ne razočarava, kojem se u potpunosti može vjerovati i koji je nesumnjivo dobar, u tome imamo problem. Naše svjetovno znanje zamućuje naše poznavanje Boga i na kraju završavamo s iskrivljenom slikom. 

U stisku tjeskobe, često se običavamo pitati želi li nama Bog uopće dobro. Možemo zaboraviti sve ono što je već učinio u našim životima, dobrotu koju nam je donio i blagoslove koje je izlio na nas. U svojoj Riječi u Mateju 6, Isus nas podsjeća na to da se Bog svakodnevno brine i za ptice, a kako neće za nas, svoju djecu.

Bog nas ne percipira kao bezličnu gomilu ljudi. Bog nas voli, vidi i poznaje nas kao jedinstvene pojedince. Ipak, usred naših borbi, možemo imati problema s prisjećanjem na ovo obećanje. 

Ipak kroz Bibliju, Bog neprestano podsjeća svoj narod, bez obzira radi li se o Izraelcima u pustinji ili učenicima u Jeruzalemu, da je Bog za njih i da ih voli. Ponovno i ponovno, kroz riječi i djela, Bog potvrđuje svoju ljubavlju ispunjenu vjernost prema svom narodu. S tim stupovima Božje osobnosti, briga gubi svoju moć. 

Zabrinutost ne može promijeniti naše okolnosti

Kada briga dođe, kada imamo besane noći zbog straha od onoga što može doći, pomoglo bi nam kada bismo shvatili jednu stvar: niti jedna količina zabrinutosti ne može promijeniti naše okolnosti. Niti jedna količina zabrinutosti ne može spriječiti ono čega se najviše bojimo. To shvaćanje nas može osloboditi, ako to dopustimo.

Umjesto trošenja misli na zabrinutost i umjesto dopuštanja brizi da raste, možemo svoje misli usredotočiti na Boga i na prisjećanje kakav je On. To nije lagan proces i mora biti učinjen s namjerom. No s Božjom pomoći, to može zamijeniti našu tjeskobu s mirom. 

Taj mir ne znači da će životne borbe i nevolje nestati. Oluja još uvijek može bjesnjeti oko nas, no možemo znati da je sidro, u koje se pouzdajemo, sigurno. 

Važno je da situacije oko kojih se brinemo nisu omalovažene. Mnoge od naših briga su nevjerojatno opravdane i stvarne; tjeskobe koje osjetimo ne trebaju biti trivijalizirane. Neki kažu da je briga grijeh, što nije biblijski argument i nije u skladu s Bogom koji nas neprestano traži i koji nas voli, koji brine za nas i hoda s nama. Ne, Njegova učenja da se ne brinemo, preporuka je iz ljubavi za naše dobro; kako bi nas podalje od vrebajućih sjena tjeskobe i kako bi nas doveo do mira uma. 

Zapovijed koju moramo shvatiti na ispravan način

Smjernica da se ne brinemo nije još jedna zapovijed koju ”moramo shvatiti na ispravan način”, već je dopuštenje za odlaganje onoga što nas umara. To je izlaz od stiska sveprožimajuće tjeskobe koja nas utamničuje i koja će nas polako izjesti, ako joj dopustimo da ostane.

To je moćan poziv za razmjenu strahova s obećanjima koje nam je Bog dao, kako bismo čak i u ovome pomahnitalom svijetu, mogli stajati sigurni zbog onoga tko Bog jest i tko smo mi u Njemu. Kada stojimo na tome, počet ćemo se brinuti manje i slaviti više. 

Apostol Pavao razumije napetost između brige i nade. On je znao da je štovao Boga, koji je nadvladao samu smrt, no također je znao težinu opasnosti s kojima se često susretao. Sigurno možemo reći da je Pavao bio čovjek poput nas i da se zapravo nikada nije u potpunosti prestao brinuti. No imao je perspektivu koja mu je bila temelj kada bi došle brige: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“. (Rimljanima 8, 38-39) 

To je ono što nam daje nadu. To nije slabašna nada, koja se krhko nalijepi preko svih naših situacija. To je nada koja točno zna što je na kocki; smrt, demoni, nevjerojatna tama i dubinski lom srca i zbog toga je ta nada stvarna. 

Autor: James Dwyer; Izvor: Relevantmagazine.com

PROČITAJTE JOŠ: